3 najveće greške koje sam napravila kao freelancerica

U vrijeme kad mi je Mirna na svom blogu postavila pitanje o greškama koje sam do sada napravila u poslu, nisam bila potpuno svjesna tri najveće greške koje su mi loše utjecale i na posao i na zdravlje. Sada jesam i mislim da treba pisati o njima.

Nadam se da će vas napisano barem donekle sačuvati od bespotrebnog gubitka vremena, energije, zdravlja i novca. Pomoći vam da možda i sami osvijestite nešto što trenutno radite, a nije dobro za vas.

Obrt sam otvorila 2017. godine. Financijska situacija tada mi nije bila baš bajna (daleko od toga), a i drugi aspekti života nisu me baš činili sretnom. Život kao da je sam išao u nekom smjeru koji mi nije odgovarao. U poslu sam pronašla svojevrsni spas i priliku da dohvatim kormilo i plovidbu okrenem u smjeru u kojem sam željela da ide moj brod.

Zagrizla sam jako, potpuno se predala crnčenju, postigla jako puno toga u relativno kratkom vremenu, ali i pregorjela. Na tom strmom ludom putu rasipala sam samu sebe nepromišljeno i previše. I neprestano radila 3 velike greške.

Što se samog posla tiče koji sam radila za klijente, tu sam bila maksimalno pedantna, odgovorna i profesionalna, uvijek davala i više nego što je trebalo, postavljala svoja leđa gdje god je trebalo. Klijenti su bili zadovoljni, a kako i ne bi bili kad su imali super uslugu po smiješno niskoj cijeni i osobu koja je bila spremna javiti se i pomoći im u svako doba dana.

I dok mi je bilo nedopustivo raditi greške u bilo čemu što se tiče dobrobiti klijenata, kad je moja vlastita dobrobit bila u pitanju, greške su bile ogromne i gutale sav moj život.

Temelji na koje sam bila postavila svoje poslovanje bili su katastrofični. Namjerno sam ignorirala činjenicu da takvi ne mogu dugo izdržati, da ću negdje morati puknuti, i nastavljala dalje boreći se i rukama i nogama. Pravila sam se da je sve u redu, bila snažna, spretna i brza za klijente, sve radila s osmijehom i samo da oni nemaju nikakvih briga, dok se poda mnom i u meni sve klimalo i raspadalo.

Uz sitne greške koje je normalno raditi kad se upustiš u nešto novo i traljavost vezanu za upravljanje novcem koja me još uvijek nije potpuno napustila, napravila sam i 3 greške čiju veličinu shvaćam tek sad kad sam izvukla glavu iz posla i opet počela normalno disati. Evo ih u nastavku, u punom njihovom sjaju.

GREŠKA 1: Djelovala sam iz straha

strah

Na početku me progonio strašan strah od određenog scenarija koji mi se mogao dogoditi da je posao koji sam pokrenula zakazao. Tom sam se scenariju svim silama pokušavala istrgnuti tako što sam se manijački posvetila poslu. Morala sam doslovno ni iz čega stvoriti nešto.

Htjela sam biti u stanju financirati se i donositi odluke bez da tražim ičije odobrenje. Trebala mi je samostalnost, trebala mi je sloboda. Financijska nesigurnost pratila me iz mjeseca u mjesec, ali su stvari ipak krenule na bolje.

Vukla sam kao luda dok se nisam izvukla iz mentalnog i egzistencijalnog blata. Stvari su krenule prema naprijed, no pogriješila sam kad sam dozvolila strahu da me nastavi pratiti.

Mala doza straha je zdrava. Da nije bilo nje, ne bih se uspjela izvući iz priče u kojoj nisam željela biti. No kad dozvolimo strahu da se razlije cijelim bićem, počinje trovanje – samosabotaža.

Bilo me strah onoga što se može dogoditi sutra, bilo me strah da ću negdje pogriješiti, da ću nekako ostati bez klijenata, da neću uspjeti pronaći nove, da neću zaraditi dovoljno za idući mjesec. Zbog straha sam se pretvorila u pokorno psetance koje je spremno dati sve, a za uzvrat traži jako malo.

Moj strah nanjušili su oni koji inače vrebaju prestrašene. Oko mene su se najednom počeli okupljati ljudi kojima je odgovaralo to što se bojim za vlastitu egzistenciju i što samu sebe ne znam dovoljno cijeniti jer to je značilo i niže cijene i više obavljenog dodatnog posla za njih. S vremenom sam postala ona koja sve može, u svako doba dana i to za smiješno male novce.

I glas se širio dalje, donoseći još sličnih klijenata, još posla. Ja sam sve prihvaćala sa smiješkom i nastavljala raditi sve više.

U jednom trenutku shvatila sam da sam okružena klijentima s kojima ne dijelim neke temeljne ljudske i poslovne vrijednosti. Tome sam, naravno, sama bila kriva. Jer da bismo privukli ljude s kojima dijelimo određene vrijednosti, moramo sami biti u stanju pokazati da držimo do tih vrijednosti.

Ja tada to nisam pokazivala – jer sam se bojala. Bojala sam se biti ono tko jesam jer nisam željela otjerati nikoga od potencijalnih klijenata. Greška. I u životu i u poslu najvažnije je biti svoj. Čvrsto i postojano, jasno i glasno. Bez straha. Sve ostalo se jednostavno ne isplati.

S vremenom sam se uspjela riješiti straha. Shvatila sam da se zahvaljujući svojim znanjima i vještinama, ali i navici da neprestano učim nove stvari, uvijek mogu dočekati na noge. Čim sam ‘promijenila ploču’, počele su otpadati loše suradnje, počeli su otkazivati klijenti koji mi ne odgovaraju, a na vrata su pokucale neke nove zanimljive osobe s kojima je gušt raditi.

GREŠKA 2: Obezvrijedila sam svoj rad

novac

Završila sam kroatistiku na FFOS-u, a u ICT sam zakoračila relativno naglo – sama, učeći sve putem interneta. Nisam poznavala nikoga tko se bavim ovim čime se ja bavim, osjećala sam se pomalo kao uljez u novoj industriji, nisam imala kontekst unutar kojeg sam mogla vrednovati svoj rad, nisam mogla usporediti svoj rad s radom drugih ljudi. A tu je bio još i onaj strah kojeg sam maloprije opisala.

Zbog svega toga sam na početku nastupila pomalo nesigurno i dobrano obezvrijedila sve što sam radila poprilično niskim cijenama svojih usluga.

Tek sam se kasnije, kad sam dobila uvid u to kako rade drugi pojedinci i navikane agencije, počela lupati po glavi. Radila sam jako dobro, imala super rezultate i svoj rad naplaćivala nekad i trostruko manje od drugih ljudi na tržištu.

A to je bilo problematično iz više razloga.

Prvo, da bih mogla zaraditi koliko mi je trebalo, morala sam raditi po cijele dane. To se može izdržati neko vrijeme, ali ne predugo. Jednostavno se počnete kidati, zdravlje počne patiti. I onda teškom mukom zarađeni novac počnete trošiti na lijekove i liječenja.

Drugo, neprestano ulažem u svoje znanje, pratim trendove i nastojim svojim klijentima osigurati što bolju uslugu. To sve košta – edukacije, informatička oprema, softveri. A ja to uopće nisam uzimala u obzir na početku.

Treće, niske cijene privlače loše klijente. One koji traže puno, daju malo, ne cijene ni vas ni vaš rad, koliko god on kvalitetan bio. Zašto? Prije svega zato što sami sebe ne cijenite dovoljno i što niskim cijenama obezvrjeđujete sve što radite. Šteta je nešto dobro i kvalitetno cijenom prikazivati kao nešto osrednje ili loše.

Bojala sam se da ću visokim cijenama otjerati klijente, a zapravo sam niskim cijenama otjerala one klijente s kojima se isplati raditi.

Kad idete prenisko s cijenama, rijetko će vam se javljati dobri klijenti jer uz preniske cijene djelujete neozbiljno i neprofesionalno. Ljudi će vrlo vjerojatno misliti da fušarite. Tko bi mislio da iza tako niskih cijena postoji netko tko doista daje sve od sebe i radi kvalitetno? Nešto tu smrdi, pomislit će mnogi. I bit će u pravu. Takvi suludi poslovni modeli, poput onog kakvog sam imala ja na početku, ne mogu biti nešto normalno, zdravo ni trajno održivo.

Ne treba nenormalno nabijati cijene, ali kada ih postavljate, mislite na to koliko ste uložili u svoja znanja i vještine, mislite na to koliko trošite svoje zdravlje i radnu opremu, na to koliku dobit to donosi vašim klijentima. To što radite, ne može svatko. Da može, ne bi se tražile te usluge.

Dakle, nemojte preniskim cijenama obezvrjeđivati svoj rad, tjerati dobre klijente i privlačiti parazite! I nemojte sanjariti o tome da će se klijenti za koje radite po preniskim cijenama jedan dan probuditi prosvijetljeni, shvatiti koliko im vrijedite i ponuditi vam više novaca. To sami morate tražiti! Oni dobro znaju koliko im vrijedite, ali šute i puštaju da ide dok ide. A kad se vi raspadnete od posla, krenut će u potragu za drugim naivcem s apsurdnim poslovnim modelom.

GREŠKA 3: Radila sam sve, u svako doba dana

Vrijeme

Budući da sam djelovala iz straha i svoje usluge naplaćivala premalo, morala sam raditi po cijele dane. U suprotnom, mislila sam, izgubit ću klijente, neću dovoljno zaraditi. Ukratko, masakrirala sam se. A to nije dobro utjecalo ni na mene, ni na ljude oko mene.

I priroda posla bila je takva da sam morala biti prisutna online gotovo cijeli dan. Opseg i količina posla koju sam odrađivala na dnevnoj bazi komotno su se mogli rasporediti na troje ljudi. Vodila sam za klijente društvene mreže, pisala sve vrste tekstova, lektorirala, uređivala i optimizirala web stranice, radila vizuale, radila Google i Facebook oglase, newsletter kampanje itd.

Što god su klijenti zatražili vezano za digitalni marketing, ja sam rekla ‘može’. Nisam dozvolila da postoji išta na tom polju što ja ne znam raditi. Što god je trebalo naučiti, naučila sam. I razapela se na sto strana.

Malo po malo, svi su moji dani postali gotovo u potpunosti posvećeni poslu. Nestali su vikendi, nestali su blagdani, nestalo je slobodno vrijeme. Radni dan počinjao je rano ujutro i završavao kasno navečer.

Kako sama nisam poštovala vlastito vrijeme, nisu ga poštovali ni drugi. Kako nisam bila postavila nikakve jasne granice po pitanju radnog vremena, klijenti su mi se sa svojim zahtjevima javljali tijekom cijelog dana, od 7 do 23 sata, nekada i tijekom noći, kad bi im, eto, u krevetu sinulo nešto zanimljivo vezano za posao. Nije im bilo neugodno zbog toga što bih ja njihova javljanja uvijek ljubazno dočekivala, bez ikakvih znakova neodobravanja. Razmazila ih skroz naskroz. Javljanje u bilo koje doba dana najednom je postalo njihovo pravo. Moj posao je počeo voditi mene, umjesto da ja vodim njega.

Napetost, živčanost, suze, upropašteni i propušteni važni obiteljski trenuci, zdravstveni problemi – to je bila moja privatna strana. Osmijeh, ‘sve može’ stav, pristupačnost, dostupnost, razumijevanje za sve i svašta – to je bila moja poslovna strana.

Migrena, od koje inače bolujem, u tom je razdoblju podivljala potpuno. Svatko tko ju ima, može zamisliti do čega cjelodnevno gledanje u ekran, konstantno živciranje, nezdrava hrana i previše kave mogu dovesti. Tijelo je doslovno vrištalo da ne može više, a ja sam ga samo šopala jakim tabletama protiv bolova i nastavljala dalje. Bože, kako sam glupa bila! Ništa nije vrijedno takvog mučenja.

Gazila sam sebe, odnose i sve što volim, odrekla se slobodnog vremena, hobija i zdravlja, sve zbog posla. Vjerujte, nije se isplatilo. I da sam ne znam kakav novac zaradila, opet se ne bi isplatilo.


Svaka od ovih grešaka veže onu drugu, međusobno se prožimaju i ne samo da zbog njih nećete napredovati ni u poslu ni u životu, nego ćete nazadovati ili visiti stalno na istom mjestu.

Cijenite svoje zdravlje, talente, obitelj, držite do svojih vrijednosti. Budite svoji i u životu i u poslu. Sve ostalo se doista ne isplati.

U zadnjih godinu dana uspjela sam promijeniti dosta navika vezanih za posao i još uvijek ih mijenjam. Naučila sam više cijeniti sebe i svoje vještine. Posljedice ovog ludog razdoblja još uvijek saniram (npr. nikako da skinem 10 kg koje sam nabila sjedeći za računalom po cijele dane), ali me netko odozgor blagoslovilo ljepšim i lakšim životnim uvjetima pa sad imam priliku ići normalnim ritmom.

Nadam se da među vama nema mazohista kakav sam bila ja. Ako ima, nadam se da će vam ovaj tekst pomoći da stanete na kraj svojim mukama! 🙂

Podijelite post s onima kojima bi mogao pomoći.

Možda će vam se svidjeti i ovi tekstovi:

Ako sadržaje na Naranči smatrate korisnima i želite podržati moj rad novčanim iznosom po svom izboru, to možete učiniti putem PayPala! Hvala! (1)

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!