Ispovijest bumerang djeteta

Neku večer entuzijastično dohvatim tablet s novim štivom za čitanje pa se u zanosu bacim na krevet krivo procijenivši poziciju istoga i tako jako udarim glavom o zid da sam cijeli idući dan provela kljukajući se tabletama protiv bolova.

Idućih nekoliko dana dala sam si za pravo svaku izgovorenu glupost, progutano slovo, krivo složenu rečenicu ili neprimjereni izljev emocija pravdati mogućim potresom mozga.

Soba, koja mi je dodijeljena kao nagrada bumerang djetetu godine pri povratku u roditeljski dom, zaista je premalena pa me svaki nalet entuzijazma može koštati, svako sretno poskakivanje može tragično završiti, a svaki nepromišljeno izvučeni djeličak pomno posloženog kreativnog nereda može uzrokovati kobna stropoštavanja.

Da i ne pričam o tome kako sam morala ukinuti sate sambe i passo doblea koje sam si običavala održavati pred ogledalom.

No kao bumerang dijete nemam se pretjerano pravo žaliti budući da sam već odavno trebala početi znojem ruku svojih svijati gnijezdo negdje dalje. Pokušavala jesam, pokušavam i dalje, ali sve još uvijek stoji u nekoj nepokretnoj tišini bez obzira na sav trud koji ulažem da bih uzburkala te čudne vode.

Sad ponovno učim disati široko u sobi koja se svakodnevno sužava, koju pretrpavam predmetima i pojavama, materijaliziranim pokušajima da od života napravim nešto. Prisvajam taj mali prostor, zrak i zidove, upisujem se u njih jer mi trebaju okviri unutar kojih ću se ustanoviti i iz kojih ću se moći oslobađati.

Nadam se samo da uskoro dolazi to vrijeme kada će sve konačno profunkcionirati, kada će se željeni rezultati pokazati i kada će to biti to, a ja sretna iz doma potrčati u smjeru neke nove ere.

Do tada, nastavljam gomilati ideje, planove i nacrte novoga života. Da mi u dvorištu noću, dok svi spavaju, stoji Lucy u poodmaklom stadiju nadrogiranosti, vidjela bi s koliko se žara kroz moj prozor u nebo pružaju svjetlucave internetske niti dok tražim izlaze, kujem osnove, smišljam načine, prizivam nove svjetove.

Priznajem, zna me uhvatiti očaj dok prolazim pored TV-a iz kojeg kaplje užas; dok me Karamarko gleda pogledom „ne znam da ništa ne znam“, a ja žalim što ga još nisu otkrili likovi iz South Parka; dok shopping kraljica ne može pogoditi temu; dok uz kavu gledam beznadnu hzzovu listu, dok se množe ljudi koji na svako pitanje odgovaraju s ajoj, nije dobro (kako si? ajoj, nije dobro, kako ti država? ajoj, nije dobro, možeš li mi dodati majonezu? ajoj, nije dobro, a senf? ajoj, nije dobro).

Ali nemam više volje za depresije i pusta čekanja, za gubljenje vremena i cviljenje – meni se živi, smije, radi, uči, voli. To će biti moja priča i ovaj put ne planiram odustati. Pronaći ću način, Lucy, samo gledaj.

Možda će vam se svidjeti i ovi tekstovi:

• Klica života u sanjivoj maglici uma
• Slijediti srce nije dovoljno
• Kad neuspjeh postane prilika
• Kamo su me to odvela moja lutanja?
• Razlozi zbog kojih biste trebali pronaći posao koji volite
• 3 najveće greške koje sam napravila kao freelancerica
• ‘Što će ti to?’ i ‘Zašto ti to radiš?’
• Kome zavidiš i zašto?
• O ispijanju kave
• Moj Bog nema bradu

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!