male stvari, svakodnevica, naranča blog

Male stvari

Naš prvi susret i nije bio baš nešto, ja sam pomislila „vidi opet neki šugavi golub“, on vjerojatno nešto stravično što svaka mlada uplašena ptica pomisli kad vidi približavanje velikih nogu. Ipak, niti je on bio šugav niti sam ja imala srca biti ignorant. Ispao je iz gnijezda u koje ga je bilo nemoguće vratiti, ozlijedio je nogu i čučao na užaren suncu ošamućen. Bilo je samo pitanje vremena kad će se pojaviti jedan od brojnih pasa što su lutali uokolo i sažvakati ga. Zapravo je bio sladak, prvi golub koji mi se svidio. Pravo mu je perje tek izraslo, ono tanko žuto je poput nekih dlačica simpatično stršalo na par mjesta, kljun još mekan i širok, oči uplašene. I ne znam tko je od nas dvoje bio prestravljeniji dok sam ga lovila s ogromnim zelenim rukavicama na rukama, osigurana od “bolešćura” koje bi mogao prenijeti. Tada još nisam ni slutila da je riječ o početku jednog divnog prijateljstva zahvaljujući kojemu danas na golubove gledam na potpuno drukčiji način – s poštovanjem i divljenjem.

Prvi dan: ništa ne želi jesti, izgleda da ga boli noga, stišće se šutljivo i odbija darove koje mu prinosim  – dvije gliste, dvije muhe i komad kruha, sve dobacivano sa sigurne udaljenosti. I vodu sam mu štrcala u lice, nadajući se da će koja kap upasti u usta.  Ništa. Drugi dan: i dalje ne prima moje darove, a ja na internetu otkrivam stravičnu činjenicu – premali je još za samostalno hranjenje, morat ću ga dirati rukama i sve mu ubacivati direktno u kljun. Uslijedilo je čisto mučenje, prije svega njega, imao je više hrane u očima, nego u ustima. No s tim prvim dodirima nešto se u meni počelo mijenjati – pod prstima sam osjetila njegovo malo toplo tijelo, uznemireno srce, čula male slatke uzdisaje dok pokušava jesti. Borio se. I ja sam konačno shvatila – njegov život zavrijeđuje svu moju pažnju i trud, on je s nekim razlogom tu. Želim da preživi i želim da leti.

male stvari, svakodnevica, naranča blog, naranča

Malo pomalo, našli smo neki stil hranjenja koji odgovara i njemu i meni pa se hrani počeo sve više radovati, sve je više lamatao krilima, sve glasnije vikao da želi još, sve se više borio za sebe i sve odvažnije branio svoje gnijezdo, moju nekadašnju korpu za bicikli spretno postavljenu u krošnju jabuke. Ja sam pak sa sve većom radošću pratila svaki njegov napredak. I dok smo u voćnjaku održavali prve instrukcije iz letenja, a moji susjedi vjerojatno mislili „vidi lude, tol’ka cura, umjesto da djecu rađa, ona se s golubom nateže“, meni je lagano postajalo jasno da je susret s njim jedna od onih naizgled nebitnih svakodnevnih sitnica u kojima se kriju čari ovoga svijeta, prilike za ljubav, sreću, život. Sitnice su to koje uglavnom ignoriramo, a koje neprestano lebde i svijetle oko nas pozivajući na promjenu o kojoj tako često maštamo i koju tako često prizivamo. I nije bitno što će reći drugi, bitno je raditi ono što ti srce kaže, koliko god to izlizano zvučalo, bitno je raditi ono što te ispunjava, biti s onima koji te raduju. I nemoj misliti da te biće poput malog goluba ne može nečemu podučiti, da ti ne može osigurati malu oazu mira usred sve suhoparnosti kojom te razno razna moranja stišću. U malim stvarima počivaju velike, u sitnicama je blagoslov svijeta.

male stvari, svakodnevica, naranča blog, naranča

I tako su se nastavile instrukcije iz letenja, moj mi je ptić puno puta pokazao kako pasti, udariti u drvo, promašiti granu i nastaviti pokušavati sve dok ne postanemo vrhunski letači. Danas je lijep i pametan, svi ga vole, svima je duhovit, punopravni član naše dvorišne družine – voli spavati u blizini Lune i Ronija, mojih dragih pasa koji su ga odlično prihvatili, dopušta im da ga malo love ako im je baš jako dosadno i intervenira zajedno s njima kad god je potrebno braniti dom od poštara ili kakvog drugog napadača. Živi on tako na visokoj nozi i vjerojatno čeka dan kada će ječam prestat biti jedini must have, kad će, monogaman kakav je (ako niste znali!), upoznati srodnu dušu, odlepršati od nas i osnovati vlastitu obitelj. Do tad, nastavljam uživati u njegovoj slatkoj pojavi ^_^

2. ožujka 2017. – DODATAK

Puno je vremena prošlo otkako sam zadnji put vidjela svoju dragu golubicu. Da, nije bio “on” već “ona” pa se jednog dana, kad je skroz narasla i pretvorila se u prekrasnu golubicu, pojavio frajer i odveo ju u nepoznato – tako to kod golubova funkcionira, idu tamo gdje mužjak odredi. Moja obitelj i ja često je se sjetimo. To je biće bilo toliko pametno i posebno. Brzo je učila i imala sam osjećaj da sve shvaća. Baš mi se uvukla pod kožu, promjenila me na neki način i neopisivo mi je drago što sam ju uzela sa sobom onaj dan. Golubovi su zakon! 🙂

naranča, naranča blog

Follow my blog with Bloglovin

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s