Naš prvi susret i nije bio baš nešto. Ja sam pomislila „vidi opet neki šugavi golub“, a on je vjerojatno pomislio nešto stravično što svaka mlada uplašena ptica pomisli kad vidi približavanje velikih nogu.
Ipak, niti je on bio šugav niti sam ja imala srca biti ignorant. Ispao je iz gnijezda u koje ga je bilo nemoguće vratiti, ozlijedio nogu i čučao na užarenom suncu ošamućen. Bilo je samo pitanje vremena kad će se pojaviti jedan od brojnih pasa što su lutali uokolo i sažvakati ga.
Zapravo, bio je sladak. Prvi golub koji mi se svidio. Pravo mu je perje tek izraslo, ono tanko žuto je poput nekih dlačica simpatično stršalo na par mjesta, kljun još mekan i širok, oči uplašene. I ne znam tko je od nas dvoje bio prestravljeniji dok sam ga lovila s ogromnim zelenim gumenim rukavicama na rukama, osigurana od “bolešćura” koje bi mogao prenijeti.
Tada još nisam ni slutila da je riječ o početku jednog divnog prijateljstva zbog kojeg danas golubove gledam potpuno drugim očima – s poštovanjem i divljenjem.
Uglavnom, ovako je nekako počeo naš suživot.
Skinula sam košaru sa svog bicikla i uglavila ju među grane jednog stabla jabuke u voćnjaku mojih roditelja (tada sam živjela s njima). Košaru sam ispunila sijenom i prekrila ju rupičasom vrećom od krumpira kako do njega ne bi mogla susjedova mačka (koja ga je brzo upikirala, naravno). To je bilo njegovo gnijezdo.
Prvi dan: ništa ne želi jesti, izgleda da ga boli noga, stišće se šutljivo i odbija darove koje mu prinosim – dvije gliste, dvije muhe i komad kruha, sve dobacivano sa sigurne udaljenosti. I vodu sam mu štrcala u lice, nadajući se da će koja kap upasti u usta. Ništa.
Drugi dan: i dalje ne prima moje darove, a ja na internetu otkrivam stravičnu činjenicu – premali je još za samostalno hranjenje, morat ću ga dirati rukama i sve mu ubacivati direktno u kljun.
Uslijedilo je čisto mučenje, prije svega njega. Imao je jadan više hrane u očima, nego u ustima. No s tim prvim dodirima nešto se u meni počelo mijenjati. Pod prstima sam osjetila njegovo malo toplo tijelo, uznemireno srce, čula male slatke uzdisaje dok pokušava jesti. Borio se. I ja sam konačno shvatila – njegov život zavrjeđuje svu moju pažnju i trud. On je tu s nekim razlogom.
Jako sam počela željeti da preživi i da leti.
Malo pomalo, našli smo neki stil hranjenja koji odgovara i njemu i meni pa se hrani počeo sve više radovati, sve je više lamatao krilima, sve glasnije vikao da želi još, sve se više borio za sebe, sve je brže rastao i sve odvažnije branio svoje ‘gnijezdo’.
Ja sam pak sa sve većom radošću pratila svaki njegov napredak. I dok smo u voćnjaku održavali prve instrukcije iz letenja, meni je lagano postajalo jasno da je susret s njim jedna od onih naizgled nebitnih svakodnevnih sitnica u kojima se kriju čari ovoga svijeta – prilike za ljubav, sreću, život.
Sitnice su to koje uglavnom ignoriramo, a koje neprestano lebde i svijetle oko nas pozivajući na promjenu o kojoj tako često maštamo. I nije bitno što će reći drugi, bitno je raditi ono što ti srce kaže, koliko god to izlizano zvučalo. Bitno je raditi ono što te ispunjava, biti s onima koji te raduju.
I nemoj misliti da te biće poput malog goluba ne može nečemu podučiti, da ti ne može osigurati malu oazu mira usred sve suhoparnosti kojom te razno razna moranja stišću. U malim stvarima počivaju velike, u sitnicama je blagoslov svijeta.
I tako su se nastavile instrukcije iz letenja, moj mi je ptić puno puta pokazao kako pasti, udariti u drvo, promašiti granu i nastaviti pokušavati sve dok ne postanemo vrhunski letači.
Danas je lijep i pametan, svi ga vole, svima je duhovit, punopravni član naše dvorišne družine! Voli spavati u blizini Lune i Ronija, mojih dragih pasa (od 30 i 50 kg!) koji su ga odlično prihvatili, kao svoga. Dopušta im da ga malo love ako im je baš jako dosadno i intervenira zajedno s njima kad god je potrebno braniti dom od poštara ili kakvog drugog ‘napadača’. On intervenira iz zraka, oni naravno sa zemlje. Vjerujte, svatko ostane zbunjen. 🙂
Živi on tako na visokoj nozi, okružen ječmom i drugim ptičjim poslasticama, i vjerojatno čeka dan kada će, monogaman kakav je (ako niste znali!), upoznati srodnu dušu, odlepršati od nas i osnovati vlastitu obitelj. Do tad, nastavljamo uživati u njegovoj slatkoj pojavi!
2. ožujka 2017. – DODATAK
Puno je vremena prošlo otkako sam zadnji put vidjela svoju dragu golubicu. Da, nije bio “on” već “ona”! Jednog se dana, kad je skroz narasla, pojavio frajer i odveo ju u nepoznato – tako to kod golubova funkcionira, idu tamo gdje mužjak odredi.
Moja obitelj i ja često je se sjetimo. To je biće bilo toliko pametno i posebno. Brzo je učila i imala sam osjećaj da sve shvaća. Baš mi se uvukla pod kožu. Neopisivo mi je drago što sam ju uzela sa sobom onaj dan. Golubovi su zakon! 🙂
Naranča blog 