Moj Bog nema bradu

Naranča blog/Moj Bog nema bradu

Kao mala bila sam jako fascinirana životinjama, biljkama, prirodnim pojavama – htjela sam biti ženski David Attenborough (ako ćemo iskreno, želim to i danas). Fascinirao me i onaj koji je to sve skupa uspio osmisliti, stvoriti – tako lijep svijet sa svim tim šarenim bićima. „Tko je to sve stvorio?“ pitala sam. „Bog, Ivana, dragi Bog“, odgovarali su mi. I onda me tjerali da se nedjeljom idem s tim Bogom u crkvu družiti. No Bog na kakvog sam u crkvi nailazila niti je bio zanimljiv kako bi čovjek očekivao da bude zanimljiv netko tko svaki dan može tolika čudesa stvoriti, niti je bio raspoložen za druženje. Njega ovaj život nije zanimao. On je cijenio smrt i ono što poslije smrti dolazi iako nitko zapravo nije znao što nas to tamo čeka.

No uglavnom, dok ne dođe smrt, spusti glavu i gledaj da prođeš što neprimjetniji – budeš li provirivao i zapitkivao, pogodit će te munja. Atmosfera koja je u crkvi vladala bila mi je naporna, nikakve radosti, nikakvog slavljenja života, pjesma nije bila pjesma već tužnjikavo tuljenje starica koje jednim okom žmire u vjerničkoj ekstazi, drugim skeniraju prostor i skupljaju materijal za čavrljanje s frendicama poslije mise – tko je što obukao, tko se kome nasmiješio, tko se nije pričestio, kome se u oku zacaklila krivnja na „moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh“ itd. Samo jad, čemer, depresija, sustezanje, bičevanje, krv, znoj, suze. I Bog koji se jekom smrknuto odbijao o hladne, glomazne, sterilne oltare i zidove. U takvog Boga jednostavno nisam mogla povjerovati. Štošta mi tu nije bilo jasno – zar će u paklu završiti svi oni koji slučajno gledaju u „krivi“ kalendar i ne slave Božić kad i mi, svi oni koji misle da se Bog zove Alah, svi oni koji svog Boga crtaju s plavom kožom i s puno ruku, svi oni koji se mole na drugačiji način? Zašto je joga zlo? Zašto Bog stvara gejeve ako ih ne može podnijeti? Zašto žene ne mogu biti svećenice? Zašto zašto zašto.

Srećom, od svih mi je miomirisa u crkvi redovno bilo muka pa sam sve češće izlazila prije reda, imajući pred Bogom dobar izgovor. Kasnije se više nisam imala potrebu nikome opravdavati. Što sam bivala starijom, to su me odlasci na misu i crkvena filozofija sve manje zanimali, sve sam više licemjerja, ogorčenosti i frustracija tamo uočavala pa sam uskoro svemu tome u potpunosti okrenula leđa.

Naranča/Moj Bog nema bradu - bog, religija, običaji

Nema Boga, pomislila sam. I nisam s tim zaključkom bila zadovoljna. Znala sam da nešto mora biti u pozadini svega što se oko mene događa, nekakva viša svijest zbog koje iz one male sjemenke izraste život ako ju staviš u krilo zemlje, zbog koje ona mala bogomoljka izgleda poput lista ne bi li zavarala one koji bi ju htjeli pojesti, zbog koje je moje tijelo ovako savršeno smislen mehanizam, zbog koje na kraju krajeva u meni i postoji ta potreba za shvaćanjem onoga što je veće od svega vidljivoga.

Bilo je potrebno zaboraviti sve što sam dotad o Bogu naučila. Bilo je potrebno shvatiti da to u što su me uvjeravali nije Bog – to su bili samo ljudi, iskrivljeni, tužni i ponekad smiješni. I njihovo viđenje Boga koje su iz različitih razloga pokušavali nametnuti drugima. Tek kad sam sve to prekrižila, kad sam sama počela čitati, razmišljati i slobodno osjećati, počela je moja prava potraga i na kraju pronalazak Boga kojemu se nije opirao ni jedan dio mene, koji se u sve uklapao smisleno i prirodno. Pa iako sam danas po većini crkvenih definicija školski primjer nevjernika i svaki bi me svećenik koji imalo drži do svog trbuha, novčanika i kompleksa poželio spaliti na lomači zbog komentara koje često na njihov račun upućujem, osjećam se vjernije nego ikad.

Ali Boga, koji proizvode svog stvaranja nagrađuje i kažnjava te koji općenito iskazuje volju nalik onoj koju mi doživljavamo na sebi samima, takvog Boga ja sebi ne mogu predstaviti. (…) Meni je dovoljan misterij vječnosti života i svijesti i naslućivanje o čudesnoj građi postojanja kao i odano stremljenje prema shvaćanju makar i posve sićušnog dijela razumnosti koja se izražava u prirodi.

Albert Einstein

U svom tekstu Religija i znanost Einstein kaže da, ukoliko želimo razumjeti duhovne pokrete i njihov razvitak, uvijek moramo imati na umu da se sve što je čovjek učinio ili smislio tiče zadovoljenja njegovih dubokih osjećanih potreba, te ublažavanja bolova. U osnovi religijske misli leže različiti osjećaji. Kod primitivnog je čovjeka na prvom mjestu bio osjećaj straha (od gladi, bolesti, divljih životinja), a kako je čovjeku na toj razini bilo slabo razvijeno razumijevanje uzročnih veza, on je izmaštao bića o čijoj volji i djelovanjima ovise svi zastrašujući doživljaji. Da bi se ta bića udobrovoljilo, potrebo je izvoditi nekakve ritualne radnje i prinositi žrtve. U svemu tome svećenička se kasta proglašava posrednikom između zastrašujućih bića i običnih smrtnika te na temelju toga uspostavlja svoju premoć. To je religija straha. Drugi izvor oblikovanja religije su društveni impulsi – čežnja za vodstvom, ljubavi i podrškom navodi ljude na stvaranje moralnog pojma Boga, Boga providnosti koji štiti, naređuje, nagrađuje i kažnjava. „To je Bog koji, u skladu s ograničenjima vjernika, voli i njeguje život plemena ili čitave ljudske rase ili čak sam život; tješitelj u nesreći i nezadovoljivoj čežnji, koji čuva duše mrtvih.“ To je, dakle, moralna religija. Ono što je zajedničko religiji straha i religiji morala je antropomorfno poimanje Boga, tj. Bog zapravo sliči čovjeku i funkcionira po ljudskim principima.

Naranča/Moj Bog nema bradu/Einstein - bog, religija, običaji

No postoji i treći stupanj religijskog doživljavanja, vrlo rijedak u čistom obliku, kojeg Einstein naziva kozmičkim religijskim osjećajem. Uz njega ne ide razumljiviji antropomorfni pojam Boga, a pojedinac koji ga ima osjeća čudesan red koji mu se razotkriva u prirodi i svijetu misli. Tu ne postoji dogma pa  ni crkva koja bi svoje učenje zasnivala na tom osjećaju. Einsteinu ovaj osjećaj dovodi u blisku vezu sa znanošću – njemu se čini kako je najvažnija zadaća znanosti (ali i umjetnosti) upravo buđenje tog osjećaja i održavanje istoga živim među onima koji su ga u stanju primiti. Za njega je kozmički religijski osjećaj najsnažniji i najplemenitiji pokretač znanstvenog istraživanja pa samim tim i ljudskog napretka.

Upravo je svojevrstan kozmički religijski osjećaj, tj. vjera u razumnost ustroja i povezanost čitavog svijeta ono nešto što me zaokupljalo godinama i što se nikako nije moglo uklopiti u sliku na kojoj bradati starac čuči na oblaku s munjom u ruci, neprestano pravi razlike među ljudima i čeka da negdje zeznemo. Pa sam tu sliku jednostavno maknula. I shvatila – moj Bog nema bradu. Nema nikakva ljudska obilježja, ne ljuti se, ne osvećuje se. Ne zanimaju ga pare ni članstvo u HDZ-u. Njemu se možemo približiti jedino ljubavlju i zahvalnošću. Nije važno kojoj vjeri pripadamo, koja smo boje kože, po kojem se kalendaru ravnamo, jesmo li muškarac ili žena, hetero ili homo. Bog je najviša svijest, pokretačka snaga, Kreacija koja prožima sve postojeće, izvorno dobro i nema osobine ljudskih slabosti. Kvaliteta našeg života ovisi o povezanosti s tom svijesti, a naše su slabosti rezultat malih kozmičkih infarkta koje doživljavamo kad odlučimo blokirati puteve koji nas povezuju s božanskim. Molitva i meditacija te puteve čiste i vraćaju u život.

Kako moliti, kako meditirati, kako vjerovati? Sami trebate pronaći način koji vam najbolje odgovara.

Koliko god apstraktno sve ovo skupa djelovalo, zapravo je vrlo jednostavno i konkretno. Viši smisao, tj. Bog je u svemu što nas okružuje – u biljkama, životinjama, prirodnim procesima, našim bližnjima, u nama samima. Poštovanje, zahvalnost i ljubav prema onome što nas okružuje, ali i prema sebi, zapravo su naša  jedina obveza prema Bogu. Tako ja bar to sve skupa vidim.

A posljednji sud? Tko zna, možda bude nešto u ovom stilu:

 

naranča, naranča blog

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin