Diane Arbus i stvarnost kakvu nemamo hrabrosti gledati

Kod nekih će od vas fotografije Diane Arbus vrlo vjerojatno izazvati osjećaje jeze, tjeskobe, nemira, tuge. Iako te fotografije uglavnom i utjelovljuju neki ili sve od navedenih osjećaja, ja sam u njima pronašla nešto što me uvijek nanovo uspije zainteresirati i što mi se sviđa od dana kad sam se s njima prvi puta susrela. Zbog toga nečega Diane mi je i danas jedna od najdražih fotografkinja.

Svoj prikaz lika i djela Diane Arbus dala je, među ostalima, i Susan Sontag u knjizi O fotografiji. S tim se prikazom samo djelomično slažem, no mislim da ga je ipak vrijedno spomenuti pa sami prosudite koliko je dobro Sontag pogodila bit.

Za Sontag je Dianina poruka antihumanistička – ne poziva gledatelje na poistovjećivanje, već poručuje čitatelju da čovječanstvo nije jedno, da je svijet mjesto u kojemu je svatko stranac „nepokretan u mehaničkim, osakaćenim identitetima i odnosima“. Kad fotografije i ukazuju na činjenicu da dvoje ljudi čine par, nekakvu zajednicu, onda je taj par uvijek po nečemu čudan. Za nju Dianine fotografije svojim prihvaćanjem odvratnog sugeriraju naivnost koja je i plaha i zlokobna u isto vrijeme, a njihov autoritet proizlazi iz kontrasta potresne tematike i smirene pozornosti.

Diane nikada nije fotografirala nesreće već, kako navodi Sontag, usporene privatne krahove koji su se uglavnom odvijali još od subjektova rođenja. Pri tome nije naglašavana bol, već svojevrsna ravnodušnost i neovisnost. Pozirajući, njezini likovi izgledaju kao slike sebe samih, smionih nesputanih držanja i čvrstog „luđačkog “ pogleda – sve su to ljudi od kojih se ne bi očekivalo da se tako hrabro predaju objektivu.

Diane Arbus počinila je samoubojstvo 1971. godine. Možda je razlog tomu bio na tragu nečega što spominje Sontag u svojoj knjizi – bliskost s užasom pojačava otuđenost, čineći pojedinca manje sposobnim za reagiranje u stvarnom životu. Možda je razlog upravo u nepomirenosti dviju strana njezinog života, jedne koja je imala potrebu udovoljiti društvenim očekivanjima i druge koja je svoj dom pronalazila među „nakazama“. Film Fur: An Imaginary Portrait of Diane Arbus nudi i nešto romantičnije pojašnjenje – preporučam ga osobito ljubiteljicama izrazito dlakavih muškaraca.

Diane su zanimali neobični ljudi i njihove neobične priče. Voljela je fotografirati one koji su živjeli na marginama društva – bilo zbog svojih fizičkih osobina, zdravstvenog stanja, seksualne orijentacije, posla i sl. Za nju je iskustvo boravljenja s njima bilo vrjednije od samih fotografija koje su predstavljale neku vrstu trofeja.

Jednom prilikom izjavila je kako joj nisu zanimljive stvari koje radi odlično jer na njima nema smisla više raditi. Možda ju je upravo iz tog razloga privlačio svijet „nakaza“ i „čudaka“ jer oni su uspijevali u onome što sama nije mogla postići – biti potpuno svoja pa kako god to drugima izgledalo.

Opet, imala je hrabrosti gledati u ono čega se većina boji, a svojim je fotografijama pokazala da se život događa i izvan „savršenosti“ i „normalnosti“.

Subjekti njezinih fotografija utjelovljuju posebnu vrstu slobode koja se odražava i u nečemu što se sama nikad zapravo nisam usudila – stati pred objektiv takva kakva jesam. Ne bojim se ja da će mi fotoaparat pojesti komadić duše, već da će pojesti dio slike kakvu želim prezentirati drugima. Pa se naređujem i namještam, popravljam i provlačim kroz filtere. Sve samo da bih izgledala  onako kako mislim da trebam ili da bi bilo fora izgledati u očima drugih. To umara. Izaziva frustracije.

Društvo očekuje da budemo lijepi i da izgledamo na određeni način. Zašto? Vjerojatno skladan izgled nekom našem nagonskom dijelu znači zdravlje i sposobnost kvalitetnog produženja vrste. Nešto na tom tragu. No opet, ponekad me baš zatekne količina pažnje koju posvećujemo onome kako izgledamo u očima drugih bez da se s vremena na vrijeme iskreno i otvoreno zapitamo kako zaista izgledamo sebi samima – iznutra.

Sve nam više pažnje odlazi na slike života umjesto na život sam. Slike pod pravim kutevima, u pravim trenucima, s ugodnim bojama i sretno zamrznutim grimasama. Baš su me zato na prvu zainteresirali subjekti Dianinih fotografija – pomireni sa svojim boravkom na margini, svojim izgledom, stanjem, nezainteresirani za mišljenje društva koje ih je davno odbacilo i za bilo kakav pokušaj uklapanja. Izgledaju onako kako izgledaju i kako se osjećaju.

Bojimo se suočavanja sami sa sobom i svih „nakaza“ na koje bi u sebi mogli naići. Često smo sami stvarnost koju ne želimo gledati, koju ne želimo priznati. Užasava nas činjenica da iz vlastite kože ipak ne možemo pobjeći pa se zalijećemo u najšarenije obmane – je li to način na koji opstajemo?

Mislim ipak da stvari mogu krenuti nabolje – i ne samo opstati već i zadovoljno bivati – tek kad se priznamo samima sebi, u kojem god obliku zaista postojali.

Možda će vas zanimati i ovi tekstovi:

• Žene koje volim: Lhasa de Sela
• Žene koje volim: Helen Keller
• Žene koje volim: Tavi Gevinson
• Žene koje volim: Malala Yousafzai
• Žene koje volim: Frida Kahlo
• O čemu su žene ženama pisale 1906. godine
• Ustrajnost (Sheryl Sandberg)
• Nemoj biti “klasično nesretna” žena
• Odijelo ne čini čovjeka, ali ga može učiniti nevidljivim
• Mala crna PJ Harvey
• Warpaint

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!