O čemu su žene ženama pisale 1906. godine

Jedva sam dočekala pohvaliti se jednim malo drugačijim ženskim časopisom u svom vlasništvu. Pojma nisu imali oni što su ga 1906. godine tiskali da ću ga ja danas listati pred svojim laptopom i o njemu pisati blog post, a ni da će sve teme kojima su se bavili tada ostati poprilično aktualne i danas. Mi ljudi zapravo se jako sporo mijenjamo pa tako jedan predmet može propješačiti godine, stoljeća i kontinente – sve samo da bi nas našao jednako zamišljene nad istim pitanjima. Mislim da ću pogriješiti ako kažem „fascinantno“, no da je zanimljivo skočiti kojih stotinu godina unazad i nabasati na, primjerice, iste nutricionističke ili ljubavne savjete – moram priznati da je!

O čemu su žene ženama pisale 1906. godine / Naranča blog

Riječ je, naime, o časopisu Domaće ognjište iz 1906. godine koji je izdavao Klub učiteljica pod vodstvom Milke Pogačić. Časopis je svojim najvećim dijelom posvećen književnim temama, odgoju i obrazovanju, no bavi se i temama vezanim uz društvena događanja, muško-ženske odnose, putovanja, modu i ljepotu, zdravlje, kućanstvo itd.

Uredništvo je imalo svoje dopisnice u svim dijelovima svijeta koje su izvještavale o najnovijim trendovima i svim zanimljivostima na koje bi naišle pa tako jednom prilikom npr. javljaju kako je u New Yorku zaposlena prva žena kapetan, Amalia Hensen – „lijepa mlada djevojka s modrim očima i smeđim vlasima, prvi ženski kapetan na svijetu“. Nakon što joj se otac kapetan razbolio, ona je preuzela njegovu ulogu.

U kratko vrijeme pripravila se ona za ispit, kojega je sjajno položila tako, da nadzornicima nije drugo preostalo, nego predati joj i potvrditi kapetanstvo. Kažu, da mornari rado slušaju toga svog kapetana. Kad ona na veče ostavi lađu, zabavlja se kao i druge djevojke i pleše uvijek s jednim stanovitim momkom, kako sama zacrvenivši se priznaje.

O čemu su žene ženama pisale 1906. godine / Naranča blog
New York u 19. st. Izvor: https://ephemeralnewyork.wordpress.com/tag/new-york-in-the-19th-century/

Učiteljica Ada Broch oduševljeno iz New Yorka piše o svojim dojmovima:

(…) tek što zavirimo u život, u taj bujni metež kozmopolitskog grada, tek što znamo, da ta ružna površina krije nešto, što nigdje drugdje u svijetu ne možemo naći, a to jest sloboda rada, sloboda duševnog života, drugim riječima: radom možemo služiti, a u slobodnim časovima, što je za naše nazore gotovo nevjerojatno, besplatno ili za malo novca duševno uživati.

Hermina Berkić u svom se tekstu O surovosti naše mladeži osvrće na probleme s mladima koji su, čini se, oduvijek imali potrebu punkerski probavljati zbilju koja ih je okruživala.

Surovost ova varira kod naše mladeži od obične neuljudnosti i neotesanosti pa do okrutnosti, koja se približuje zločinu. Novine nam često donose vijesti o mladenačkim zločincima, te bismo jedva vjerovali, što su sve kadra počiniti surova djeca.

No gospođa Hermina svjesna je i uzroka takvom ponašanju, ona zna da ‘riba smrdi od glave’ i da je surovost djece plod surovosti starijih, ali i teških uvjeta u kojima žive njihovi roditelji, ‘ponajviše radnici, koje je borba za opstanak pritisnula na dno života’.

O čemu su žene ženama pisale 1906. godine / Naranča blog
Zagreb u 19. st.

Česti su savjeti vezani uz zdravlje i ljepotu pa se tako ljudima s viškom kilograma savjetuje da prije svega u jelu budu umjereni, da ne pretjeruju s krumpirom, kruhom i tijestom, jednako tako ni sa sladoledom i pivom. Ako već nešto alkoholno moraju piti, neka to onda bude čaša kiselog vina uvečer. Dakle, već sto godina filozofiramo o režimima zdrave prehrane iako je jedino zdravo pravilo oduvijek svima jasno – jedi umjereno i kreći se.

U časopisu možete doznati npr. kako djecu odviknuti od griženja noktiju, kako se riješiti prhuti, pjegica po licu ili prištića. Ne bih to u detalje prenosila jer me strah da ćete nešto od toga pokušati kod kuće, a poneki mi dijelovi tih recepata zvuče opasno. Na tim smo područjima do danas ipak malo napredovali, priznajem.

Naravno, dobar je dio tekstova posvećen muško-ženskim odnosima, a najviše me zabavio tekst pod naslovom „Koketerija u braku“ u kojem se žene upozorava kako se ne bi trebale zapustiti nakon udaje.

Sigurno, da se u braku mnogi san razara, ali žena bi ipak morala nastojati, da ne ginu svi idejali u svakidašnjoj prozi. Kad bi se svi zavijači uvojaka, s kojima se žene noću muče, da se drugi dan što ljepšima pokažu pred strancima, već ujutro u kosu zavijali, kako bi žene još isti dan za svoga muža lijepe bile, onda bi bilo više bračne sreće, a čitav svijet bi ružičastije izgledao. Jednoličnost je najveći neprijatelj braka, i što je biće žene pliće, tim jača je pogibao. Ako je inteligentna, mora nastojati, da pokaže svomu mužu uvijek nove strane, koje će ga zanimati i koje će on studirati: žena izgleda u svakom odijelu i svakom raspoloženju drugačije. Valja da uvijek dobro izgleda, a kako će to postići, ostaje njezina tajna. Mnogo je teže jednog muža, a pogotovo svojega trajno vezati, nego stotinu drugih trenutačno osvojiti.

Kad bismo analizirali ženske časopise, od njihovih početaka do danas, ženska bi povijest vrlo vjerojatno izgledala kao povijest pokušaja ispunjenja muškarčevih očekivanja. U braku se ne bi ni jedna strana trebala zapustiti, samo, pitam se je li i jedan muški časopis ikada tako predano svojim čitateljima savjetovao da suprugama pokazuju uvijek nove strane, koje će ih zanimati i koje će one studirati, ili su se oduvijek bavili samo bitnim temama poput politike i sporta.

Japansko je kućanstvo u to doba bilo poprilično aktualna tema i malo žešća zasada emancipacije. Na jednom mjestu u časopisu izvještavaju o Japanki kao ženi i majci, točnije o gospodinu po imenu Satori Kato, Japancu iz Londona, i njegovoj ženi koja ravnopravno s njim upravlja kućanstvom. Zapravo, žena je bila ta koja je donosila odluke o tome na koji će se način zarađeni novac u kućanstvu rasporediti.

Žene nađu mnogo vremena za čitanje. Nekoje od njih dobro razumiju i politiku. Mnoge žene upravljaju i većim poduzećima, kao tvornicama sukna i pribora. (…) Obrazovanost se u Japanu ne nalazi samu u imućnih staleža. (…) Japanske su žene osnovale posljednjih godina različita društva za poboljšanje svoga stanja, za dobrotvorne svrhe, za unapređivanje sporta itd. Imaju dapače jedan klub za diskutiranje i jedno društvo za pravo ženskog glasovanja. U prvom redu jest i ostaje Japanka žena i majka.

(Posljednjom su se rečenicom valjda pokušali utješiti svi muški čitatelji.) 😀

Hrvatske su žene po pitanju brige o kućnom budžetu, kako se navodi na jednom drugom mjestu, bile više zadužene samo za bilježenje troškova i polaganje računa mužu, tj. za vođenje neke vrste knjigovodstva jer „nemoguće je sve sitnice, koje si je čovjek pod godinom priuštio, u glavi zadržati; no jednim pogledom u točno vođenu knjigu dade se svaka mala lakoumnost odmah pronaći“.

I u ovom je časopisu moda neizostavna kategorija, a evo što je bila lozinka mode te saisone:

Danas se opet Guy de Maupassant – moje moderne čitateljice ga ljube, jer je Guy bio pisac ženskog srca – danas se, rekoh, opet smiješi u svom grobu, budući da su oni fatalni rukavi ušli opet u modu. Ti rukavi su lozinka mode ove saisone. Netom izmaklo ili – ako hoćete – izmičuće ljeto već ih je izvoljelo sa svojim cvijećem i vanredno toplim suncem iznijeti na vidjelo. Već si ih mogao vidjeti i po Hrvatskoj, i to u raznim oblicima (…). Moda reče, neka budu ‘balonermli’ i oni biše. Jedino je neugodno kod toga, što traže odviše materijala.

O čemu su žene ženama pisale 1906. godine / Naranča blog
Vogue iz 1902. – primjer modnog časopisa s početka 19. st.

No upravo su ovi dugi široki rukavi uzrokovali čitav niz nevolja u Londonu budući da su žene sklone krađi vješto u njih počele skrivati ukradene predmete. Kako ih muškarci nisu imali pravo pregledavati, u Londonu su tako službeno po prvi puta u povijesti zaposlene žene detektivi, zadužene za suzbijanje ovakvih zločina, navodi Domaće ognjište 1906.

Valjalo bi još koju reći o vrsti pomodnog sukna, o koprenama i boama, o rukavicama i cipelama, o kišobranima i juponima, pa koju o frizurama, parfumima, prstenju i – last, not least – o puderu…, nu – svaka moda za vremena.

I evo još jednog praktičnog savjeta za sve nervozne ljubitelje kave:

Da kava ne djeluje zlo na ljude slabih živaca, valja joj primiješati nešto pečenoga i samljevenoga kukuruza. Kukuruz se mora posebice pržiti, jer zahtijeva veći stupanj topline, nego kava. Za kavu s mlijekom ili vrhnjem mogu se uzeti jednaki dijelovi kukuruza i kave, za crnu kavu samo trećinu kukuruza i dvije trećine kave. Ova se mjera uostalom može prama stupnju nervoznosti promijeniti. Tek kave se kukuruzom, koji je vrlo hraniv, ni malo ne mijenja, a ublažuju se uzrujavajuća svojstva kave.

Svijetle gospođe i gospođice, ljubim ruke! 

I nemojte da ginu svi idejali u svakidašnjoj prozi. 😀

naranča, naranča blog

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin

Oglasi

6 misli o “O čemu su žene ženama pisale 1906. godine

    1. moj je tata kao mali obožavao sakupljati “starudije” koje su drugi odbacili po starim tavanima pa je tako jednom našao i bunt nekih zanimljivih starih papira koje je sačuvao do danas, a među njima se slučajno našao i taj časopis 🙂

      Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s