Žene koje volim: Frida Kahlo

Žene koje volim: Frida Kahlo / Naranča blog

Od kad ju je u filmu utjelovila Salma Hayek 2002. godine, popularnost Fride Kahlo ne jenjava – njezin je lik sveprisutan na majicama, kapama, broševima, šalicama, patikama, privjescima, inspirira sve vrste umjetnika i one koji bi to htjeli postati, prometnula se u jedan od najjačih meksičkih simbola, a njezina je bol postala gotovo brend. Frida bi sasvim sigurno poludjela da to zna i još jednom pljunula na sve one dosadne bljedunjave gringose koji zarađuju na njoj. Kako god, postoji dobar razlog zbog kojeg je Frida privukla pažnju cijeloga svijeta i zbog kojeg je jedna od žena koje uvijek nanovo izazivaju i moje oduševljenje.

Žene koje volim: Frida Kahlo / Naranča blog
Fotografirao Nickolas Muray

Magdalena Carmen Frieda Kahlo Calderon rođena je 6. lipnja 1907. godine u Coyoacánu koji je tada bio predgrađe Mexico Cityja (tamo je i danas njezina Plava kuća, tj. Muzej Fride Kahlo).

Ono što je u velikoj mjeri odredilo tijek njezina života je teška prometna nesreća koju je doživjela s 18 godina vozeći se gradskim autobusom. S obzirom na težinu ozljeda koje je zadobila (metalna šipka joj je probola tijelo i pri tom teško oštetila maternicu i bubrege, nekoliko slomljenih rebara, ozlijeđena kralježnica, smrskano jedno stopalo itd.), malo tko je vjerovao da će preživjeti. No preživjela je.

Godine koje su uslijedile bile su obilježene velikim brojem operacija, bolovima i različitim zdravstvenim problemima, ali i razvojem prepoznatljivog slikarskog stila, te burnim ljubavnim odnosom sa slikarom Diegom Riverom.

Slikati je počela dok se oporavljala od nesreće, osjećajući da ima snage početi u životu raditi nešto drugo (do tada je studirala medicinu).

„Od tog trena u meni se rodila opsjednutost da ponovno počnem, da slikam stvari samo onako kako ih vidim vlastitim očima i nikako drugačije.“

Žene koje volim: Frida Kahlo / Naranča blog
El abrazo de amor de el universo, la tierra (México), yo, Diego, y el Señor Xolotl, 1949

Njezine slike specifične su po nadrealnim i fantastičnim elementima, no ne možemo ih smatrati nadrealističnima jer se Frida ni na jednoj slici nije u potpunosti oslobodila stvarnosti – njezine radove možemo promatrati kao metaforičke sažetke konkretnih iskustava; činjenice i mašta za nju su dvije ravnopravne komponente, navodi Andrea Kettenmann u knjizi Kahlo (izdanje Taschen) koju svakako preporučam, kao i ovaj dokumentarac.

Diega Riveru Frida je upoznala preko Tine Modotti i on ju je zapravo potaknuo da se odluči na slikarsku karijeru. Diego je bio od nje stariji 21 godinu, vjenčali su se 1929., razveli 10 godina kasnije i ponovno vjenčali godinu dana nakon toga. Riječ je bila, dakle, o vrlo kompliciranom ljubavnom odnosu – za Fridu je Diego bio ljubav života, prijatelj, mentor, ljubavnik, no Frida Diegu nikada nije bila jedina žena iako ju je volio na sebi svojstven način. Osvećivala mu se ljubavnim vezama kako s muškarcima, tako i sa ženama.

Frida i Diego
Fotografirao Nickolas Muray

Detalji njihovog ljubavnog života opisani su i u dnevniku koji je Frida počela voditi 1942. godine, a koji danas predstavlja jedan od najvažniji ključeva za dešifriranje Fridinih misli i osjećaja. U tom se dnevniku Frida ne osvrće samo na aktualna zbivanja, već i na svoje djetinjstvo i mladost, govori o seksualnosti i plodnosti, magiji i ezoterizmu, ali i o svim svojim tjelesnim, psihičkim i emotivnim patnjama. Taj sam dnevnik imala u rukama prije nekih 10 godina (izašao je, čini mi se, samo u srpskom izdanju) i bilo mi je jako zanimljivo čitati ga. Inače, i u uvodu spomenuti film Frida svakako vrijedi pogledati, meni je odličan. Također, o Fridi je pisala i Slavenka Drakulić u knjizi Frida ili o boli.

Unatoč svoj patnju koja ju je neprestano pratila, Frida se nije bojala života – živjela ga je drsko, intenzivno, hrabro i na sebi svojstven način. Bila je ono što bi se kod nas nazvalo „žena iz naroda“, članica komunističke partije i predavačica na slikarskoj akademiji gdje je učenike poticala na razvijanje osobnog stila i slikanje života ulice. Neovisna i dominantna u svojoj tehuanskoj odjeći, hrabra i inteligentna, oštra i zaigrana, emotivna i, bez obzira na sve, zahvalna životu.

Godine 1953. zdravstveno joj se stanje ponovno zakompliciralo pa se godinu dana kasnije, umorna od boli koja je postala nepodnošljiva, prepustila prijateljici Smrti koja ju je cijelog života čekala negdje u blizini.

Nadam se da je na izlazu veselo … i da se više nikada neću vratiti. Frida

Frida Kahlo, El sueño (La cama), 1940
El sueño (La cama), 1940

naranča, naranča blog

Advertisements