Na početku bih prvo htjela razjasniti neke stvari i malo ublažiti možda šokantne izjave koje će uslijediti. Dakle, unatoč svim mojim nekoć pažljivo uzgajanim fobijama i nepovjerenju spram ljudske vrste, mislim da sam nekako uspjela dogurati do stadija u kojemu mogu reći da imam normalan društveni život – imam nekoliko prijatelja koje baš volim i s kojima se družim već više od 20 godina (zvuči fascinantno!), nekoliko prijatelja s faksa, zanimljive poznanike, zanimljiva virtualna poznanstva itd. Mogu reći da se volim družiti sa zanimljivim ljudima.
ALI.
Ne previše. Oduvijek postoji jedan dio mene koji se neopisivo raduje svakom samovanju i nebivanju s ljudima, koji vikne „jej“ svaki put kad se otkaže kava, kampiranje, odlazak na koncert ili dolazak gostiju. Dio je to koji se nimalo ne zgraža slušajući zabrinuta izlaganja o tome kako se u modernom društvu sve više otuđujemo. Dio koji uvijek panično počne tražiti izlaz kad prođe previše sati u društvu čak i s onima koje najviše voli. Dio koji ponekad zna smišljati bezobrazne izgovore jer se samo želi negdje na miru zavući. Dio koji oduvijek mašta o tome da završi kao Robinson Crusoe.
Iako su ljudi po svim definicijama društvena bića, čini se da je meni taj društveni dio nekako naknadno i nakaradno zašiven tijekom procesa proizvodnje pa sam dosta truda morala uložiti da bi izgledao prirodno. Ipak, kako su mi pretjeranu osjetljivost i potrebu za ljubavlju ugradili besprijekorno, u jednom sam se trenutku upustila u borbu sa sobom i svijetom, poželjela sam biti prihvaćena, društvena i tako je započeo čudan ples uklapanja.
Niti sam znala korake, niti sam dobro čula pjesmu – u isto sam se vrijeme htjela i otvoriti i zatvoriti, biti voljena i ne biti povrijeđena, al’ evo – proplesala sam na kraju. Ne samo da imam prijatelje već i profile na svim mogućim društvenim mrežama. 😀
Studentski su mi dani općenito ostali u lijepom sjećanju, a u najljepšem mi je ostalo jedno razdoblje kad sam igrom slučaja često u stanu ostajala sama, cimerica bi nekada izbivala i po tjedan dana. Tih tjedan dana znala sam provesti gotovo ne izlazeći iz stana. Ponekad bih samo skoknula do trgovine, s kapom na glavi i nadom da neću sresti nikog poznatog.
Nakon uspješno obavljenog zadatka, zadovoljno bih zatvorila vrata za sobom, okrenula ključ u bravi, odlučila ignorirati sva zvona i kucanja i pustila da čarolija počne. Knjige, filmovi, serije, glazba, izbjegavanje obaveza, nejavljanja na telefon, polugola šetanja po stanu, ležanja po podu, plesanje, loše pjevanje, nered, neoprana nepočešljana kosa, špijuniranje ljudi kroz poluzatvoren prozor, cigareta za cigaretom, spuštanje nekih novih svjetova, život u drugačijim dimenzijama, istraživanje unutrašnjosti, pretresanje mogućnosti, bezobavezna zaljubljenost u ovdje i sada, prelijevanje iz slatke melankolije u svjetlucavo ushićenje, igranje samo meni poznatih scenarija, isprobavanje novih života i uloga, neopterećenost, zadovoljstvo, jednostavnost bez potrebe za pokazivanjem i dokazivanjem – sreća. Eto, kome to ne treba s vremena na vrijeme?
Danas je sve malo drugačije – studentsko je vrijeme prošlo, imam muža s kojim uživam dijeliti život, pokrenula sam i svoj posao pa je i obaveza više nego prije. Ipak, i dalje se trudim ukrasti si samoće koliko god mogu. I nepravednim smatram to pretjerano veličanje društvenosti i zabavnosti, pored svih onih pogodnosti koje čovjeku može donijeti malo svakodnevne samoće, mirovanja i tišine.
Nisam nikada shvaćala ljude koji neprestano s nekim moraju biti, a pogotovo nisam shvaćala ljude koji od svoje 12 godine pa nadalje žive u uvjerenju da MORAJU biti u ljubavnoj vezi i tvrde da po tom pitanju „ne znaju biti sami“. Što tu imaš ne znati, pobogu? U isto vrijeme režu vene zbog prekida i šalju Facebook zahtjev novoj „simpatiji“ ne bi li što brže ugovorili novu vezu i u očima drugih izgledali zadovoljno i ispunjeno. Stišću zube, još ih peče stara ljubav, al zakucavaju srceta po timelineu nove ljubavi da se sve praši – nek’ ljudi znaju tko tu koga, a tko ne i koliko, a koliko ne. Aha!
Osobno imam dosta „solo“ staža i znam kako to sve funkcionira, znam da to čovjeku prisjedne i da se poželi toplog ljudskog razgovora, dodira i svega ostaloga, al sve prednosti solo statusa bile bi uočljivije kad na svakom koraku ne bi stršali i graktali oni koji samovanje smatraju stravičnim samo zato što su jednom probali provesti dan sami sa sobom i shvatili koliko su si zapravo dosadni.
Sami ste zato što je to trenutno iz nekoga razloga najbolje za vas – što prije postanete svjesni toga i iskoristite sve prednosti i mogućnosti koje vam taj status pruža, to bolje za vas. Predlažem da pogledate na Bjutilogija TV-u odličan video Zašto sam solo? u kojem Bety na zanimljiv način poništava nekakva kriva uvjerenja i objašnjava zašto je solo svaka osoba koja je solo – zato što jednostavno ne treba partnera. Kako sad to? Pogledajte video. 😉
I na kraju, zašto sam ja sve ovo zapravo istresla pred vas?
Zato što je „biti sam“ često podcijenjeno i krivo shvaćeno, zato što je zabavljanje i druženje često precijenjeno, zato što sanjam o društvu u kojem će ista prava imati oni koji na „Aj na kavu!“ odgovaraju sa „Evo“ i oni koji odgovaraju sa „Neću, želim biti sam“! I zato što se previše panike diže oko solo statusa, pogotovo tuđih. Eto, zato.
Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!
Naranča blog 
Ajme ! Ovo riječi su kao da sam ih sama pisala, a zapravo ih i živim. Moja samoća proizlazi iz toga da sam jedino dijete koje je do osnovne škole imalo dvije prijateljice (jedna je bila susjeda) i do srednje škole sam bila koliko toliko društvena, no potreba za samoćom je bila jača. Danas cijenim ljude koji su uz mene i prihvaćaju moju potrebu za povremenom izolacijom. Volim ležanje na kauču s dekicom i čitanje, gledanja filma ili samog surfanja po internetu u miru, tišinu i samoći 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Razumijem u potpunosti 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Čitam i prepoznajem se u nekim dijelovima teksta, zapravo u većini 🙂 Mislim da svatko od nas treba i mora imati svoje trenutke samoće. Smatram da je to vrlo dobro za sortiranje misli i osjećaja unutar sebe. Barem je kod mene tako….. Volim provoditi vrijeme s ljudima koje volim, ali isto tako volim te trenutke samoće koje provedem sama sa sobom, razmišljajući, sanjareći, radeći nešto što volim ili ne radeći apsolutno ništa. I imam sreću da moji bližnji kolko tolko razumiju tu moju potrebu za povlačenjem i samovanjem. Zna mi se desiti isto kao i tebi da netko odgodi kavu, pa se ja kao durim 😉 a onaj glasić u meni viče: “Yees! Sad mogu biti malo samaaaa” XD
Sviđa mi seLiked by 1 person
da XD u principu, mislim da dosta ljudi čuje taj glasić samo ga se nekako svi stide 😀 i baš to što kažeš – super je kad imaš ljude koji mogu razumjeti tu potrebu za samoćom bez da odmah misle kako nešto nije u redu 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Kako mi je drago da si napisala ovaj tekst! Cijeli život sam mislila da samnom nešto nije u redu, a taj osjećaj se sve više počeo javljati jer sam pala pod utjecaj svačijeg mišljenja da bih trebala biti druželjubivija 🙂 Da se razumijemo, nisam ja nedruželjubiva … kad sam s ljudima osjećam se ok i ljudi mi kažu da sam dosta otvorena i da sam ugodno društvo (samo kažem kako su meni rekli hehe) … I zaista volim provesti neko vrijeme s ljudima koji su i meni ugodni. ALI. Potreba da budem sama sa sobom je ogromna. S obzirom da sada nisam zaposlena (na onaj formalan način) imam priliku provoditi onoliko vremena koliko to meni odgovara. Dok sam radila nisam si mogla to priuštiti pa sam tada nastojala barem jutarnju kavicu ili čaj posvetiti samo sebi, probudila bih se prva i na posao bih došla prva tako da uhvatim to vrijeme. Bez toga mi je dan bio kao ukraden 🙂 Izgleda da mi je od tuda ostala navika po pitanju moje jutarnje rutine o kojoj sam bila pisala … U svakom slučaju, neizmjerno je prekrasno biti sa sobom, a dan mi na taj način proleti i nikad nije dosadno 🙂 Posebni su ti svjetovi!
Sviđa mi seLiked by 1 person
Istina 🙂 ne znam, ja postanem u potpunosti dezorijentirana ako previše vremena provodim s ljudima i ako u danu ne mogu uhvatiti bar sat vremena u komadu onako sama sa sobom i svojim mislima. Zahvalna sam na ljudima koje imam, ali baš to što kažeš – potreba da budem sama s vremena na vrijeme je ogromna 😀
Sviđa mi seLiked by 1 person
Ja sam u braku 13 godina, nekako je prazno dok je na poslu, i veselim se kao malo dijete kad dođe kući. Veselimo se zapravo, i ja i djeca. Ali to mi je dovoljno. Njih troje i moje je srce puno.
No sjećam se još mladenačkih dana, i čudnih pogleda prijateljica dok sam bila sama. Da te naprosto uvjere da s tobom nije sve u redu jer se ne pokazuješ u javnosti s “nekim”.
Super tekst, baš mi je “legao”. Jer i danas me gledaju opet čudno, pa tko je vidio biti samo s obitelji?! Dakle, ako mi još do sad nije dosadilo, ali onda će uskoro! Ali sigurno 😉 Srećom pa me takva “proricanja” više ne diraju.
Uživaj u svom životu onako kako se samo tebi sviđa 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala, draga Mirna, na ovome komentaru i svaka ti čast na stavu 🙂 Tako je lijepo ovo što si rekla o svojoj obitelji 🙂 Post govori o samovanju i samoći, ali bit je upravo u tome – da čovjek živi ne obazirući se na tuđa “proricanja”.
Sviđa mi seSviđa mi se
Odličan tekst s kojim se kao i cure gore mogu u potpunosti složiti. Obožavam biti sama u tišini. Davno prije sam mislila da nešto sa mnom nije u redu, ali da je to tako onda se ne bih u samoći osjećala super. 😀
S druge strane razumijem ljude kojima to nije jasno, jer većina danas živi sa milijun misli koje im struje kroz glavu tako da im je teško zapravo ostati u samoći. Jer najteže je baviti se sobom. Nekima treba snage za provoditi vrijeme samo sa sobom. A i kad su sami, nisu sami nego si upale tv ili radio.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Da, baš to. U svakom slučaju, za svakoga je zdravo s vremena na vrijeme ugasiti sve i vidjeti što se događa unutra. 🙂 Hvala ti! ❤
Sviđa mi seLiked by 1 person