Regressus ad uterum

Regressus ad uterum. Povratak u maternicu. Iako bi naš narod ovo vjerojatno prvo spretno upotrijebio u psovačkom kontekstu, riječ je o sintagmi koja je u starim obredima označavala povratak dobu nevinosti i ponovno rođenje, drugačije od onog fizičkog, rođenje koje nas nosi na novu životnu razinu. Proces povratka „dobu djetinjstva“ potreban je i suvremenom pojedincu, a može značiti upravo početak preuzimanja odgovornosti za vlastiti život.

Već sam u postu Kad umire stari, rađa se novi Kozmos spominjala odličnu knjigu Mircea Eliadea Aspekti mita u kojoj, među ostalim, spominje i stare obredne pjesme sa svrhom iscjeljenja u kojima se pozivalo Stvoritelja na ponovno stvaranje svijeta kako bi bolesnik ozdravio. Također, u nekim se kulturama bolesnika ukopavalo u zemlju kako bi se on ponovno rodio zdrav u krilu Majke Zemlje – princip povratka podrijetlu služio je kao model za fiziološke i psihomentalne tehnike kojima je cilj obnova, izlječenje i, na kraju, konačno oslobođenje.

Da bi se stvarima ovladalo, potrebno je poznavati njihovo podrijetlo – na isti je način potrebno upoznati vlastiti početak ukoliko želimo ovladati sobom i svojim životom. Potrebno se vratiti onome što doista jesmo ukoliko želimo živjeti sretnim i ispunjenim, zdravijim životom.

Regressus ad uterum predstavlja simboličan povratak na početke vlastitog postojanja i ponovno rođenje kojim se izdižemo na višu razinu postojanja. U nekim se kulturama velika pažnja pridaje obredu inicijacije koji ponekad podrazumijeva rituale kojima se adolescenta simbolično pretvara u embrion kako bi se on ponovno rodio i u novom životu postao društveno odgovoran i kulturološki probuđen. Cilj je ovakvih i sličnih postupaka izlječenje čovjeka od boli postojanja u vremenu – oživljavanje i shvaćanje prošlih života, sagorijevanje grijeha itd. Ukratko, važno je početi ponovno čišći. Upravo se ovdje javlja i pojam djetinjstva koje simbolizira rajsko doba, tj. blaženstvo početka ljudskog bića.

Ipak, djetinjstva nikada nisu savršena, ponekad su jako daleko od toga i ostavljaju posljedice koje znatno mogu otežati snalaženje u odraslim godinama. No te se iste posljedice mogu sanirati ukoliko čovjek odluči ustrajno raditi na sebi.

Dijete koje imamo u sebi možda je izranjavano, zbunjeno i uplašeno, možda je upravo ono izvor nezadovoljstva kojim reagiramo na sve u životu. Upoznajući ga nanovo, tješeći ga i nudeći mu razumijevanje, ne samo da razvijamo svijest o samima sebi, već i preuzimamo odgovornost za svoje živote.

Ponekad nam dijete koje u sebi susretnemo može poslužiti kao uzor. Ono je po nekim stvarima često puno mudrije, jednostavnije i stabilnije od naših odraslih verzija – znalo je što želi i nije se opterećivalo glupostima, bilo je sretno takvo kakvo je, nije mislilo da je manje vrijedno jer ne izgleda onako kako bi trebalo izgledati, jer ne razmišlja o onome o čemu bi trebalo razmišljati.

Puno se toga putem odrastanja nekako rastrese i pogubi, nešto se proda, nešto se sakrije da bi nas se lakše moglo voljeti. Stoga ponekad završimo daleko od onoga što smo zapravo htjeli, puni ljutnje i spremni okrivit svakoga tko nam se nađe na putu.

Stephen R. Covey u svojoj knjizi „7 navika uspješnih ljudi“ naglašava važnost proaktivnosti koja podrazumijeva puno više od samog preuzimanja inicijative – znači odgovornost za vlastite živote. Kad čovjek malo bolje razmisli, u životu najviše živaca potrošimo na stvari na koje ne možemo utjecati umjesto da se koncentriramo na jedino što zapravo možemo promijeniti – sebe i svoj stav prema onome što nam se događa i što nas okružuje.

Za one koji su ispunjeni žaljenjem, možda je najpotrebnija vježba proaktivnosti, to da shvate kako su prošle pogreške također u krugu preokupacija. Ne možemo ih opozvati, ne možemo ih ispraviti, ne možemo kontrolirati posljedice koje su donijele.

Stephen R. Covey

Zato neka naš povratak samima sebi ne bude proces ljutnje, krivnje i žaljenja, neka bude izlječenje od boli postojanja u vremenu, ponovno rođenje kojim ćemo preuzeti odgovornost sami za sebe, a sve ono negativno na što naletimo putem prihvatiti kao utege za jačanje našeg karaktera i volje.

Ne povrjeđuje nas najviše ono što drugi čine, pa čak ni naše vlastite pogreške; najviše nas vrijeđa naša reakcija na to. Trčimo li za otrovnicom koja nas grize, samo ćemo omogućiti da se otrov proširi cijelim tijelom. Mnogo je bolje odmah preuzeti mjere da se otrov izbaci.

Stephen R. Covey

Regressus ad uterum tako postaje put povratka pojedinca samome sebi, put prihvaćanja odgovornosti za vlastiti život i početak nove, zdravije odraslosti.

 

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin