Spava li Slavonija i kako ju probuditi

Slavonce se obično stereotipno definira kazanom i rakijom, pijanom zanesenošću u kojoj ostajemo bez dukata i imanja, tupom dobroćudnošću prema gospodaru i okrutnom lajavošću u vlastitom dvorištu kad gospodar ne gleda. Gdje ima dima ima i vatre. Komadići tih polomljenih dukata i imanja, loših gospodara, navika i selektivne poniznosti plivaju našom kolektivnom sviješću. Zaglave ponekad u sustavu kojim obrađujemo stvarnost pa nastanu kojekakvi problemi. A glavni problemi za Slavonca su, čini se, uvijek isti. Vrijeme je da ih pogledamo nekim novim očima.

Slavonija / Naranča blog
Foto: Ivana Gložić

Bude mi žao kad se Slavoniju naziva slijepim crijevom iako se ni sama nekad ne mogu osloboditi osjećaja da se nalazim u istom. Donedavno sam joj redovno bilježila samo minuse, zbrajala mane, ismijavala običaje, zamjerala ograničenja i bila spremna zamijeniti ju bilo kojim drugim mjestom na svijetu. A onda su u tu maglovitu mješavinu osjećaja najednom počele upadati i nešto bistrije kapi, oko srca se počele ispreplitati krošnje, u očima počele teći slavonske rijeke a uhu otkucavati srce bogate crne zemlje. I nisam nikada mislila da će se ovakva lirika dogoditi, no preda mnom su se najednom prostrla neka sasvim drugačija polja. Novo viđenje nije došlo tek tako, slika se mijenjala kako se mijenjalo sve u meni, potaknuto novim potrebama i životnim okolnostima. Promjena je počela tiho kao otvaranje cvijeća u proljeće, al’ je ostavila sjeme zbog kojeg više nikad neću biti ista. S potrebom da za neuspjehe krivim druge ljude i okolnosti, donekle je počela nestajati i potreba da Slavoniju krivim za “ograničenjaˇ” koja su mi njeni nepregledni ravni horizonti predstavljali. Kažem „donekle“ jer još uvijek moju novu slavonsku liriku znaju zasjeći mačete razočaranja i sumnje zbog kojih poželim okrenuti leđa svemu i otići daleko. Ali kopka me nešto. Taj osjećaj. Znam da mora postojati način. I znam da još uvijek nisam dala sve od sebe da ga pronađem.

Slavonija / Naranča blog
Foto: Ivana Gložić

Posla nema i posao ne pada s neba. A mi još uvijek nismo dovoljno spretni, okretni ni domišljati da nove situacije okrećemo u vlastitu korist. Stojimo paralizirani posljednjim političkim, ekonomskim i društvenim šamarima, pomalo razmaženi zemljom na kojoj nikada nismo bili gladni i mamama koje misle da smo mali i u 30-oj. Iste su nam te mame i tate, nakon što su se sami razočarali motikom, preporučali diplome, a sad, kad se pokazalo da ni diploma ne pali, grizu se jadni i panično traže milost od šupljoglavaca koji su se tko zna kakvim putevima uspeli do malo viših političkih grana, nek srede malom il maloj nešto, bilo šta, samo da ovi ne postanu dio statistike što se izljeva u nekoliko smjerova izvan zemlje. I ne žele oni time ništa loše, smatraju taj princip normalnim i prirodnim kao što je prirodno i doktoru dati kulen za potpuniju dijagnozu. Bez obzira na izostanak bilo kakve loše namjere, roditelji nam tako ne rade ništa dobro. Vrijeme je da svježa voda sapere sve stare principe, da mučnemo bolje odraslijim glavama i da udarimo odlučnije malo drugačijim putem. Ako ćemo iskreno, ne mogu ni sama s poslom još uvijek na zelenu granu. Radim freelancerski. Znači, naradim se ko konj u sivoj zoni za neke sitne pare. Ali ne planiram odustati od traženja, znam da mogu i znam da hoću, rješenje uvijek postoji. Pitanje je samo tražimo li ga na pravi način i tražimo li ga uopće ili jednostavno ne planiramo odustati od vrludanja starim utabanim putevima koji više ne vode nikud. Znam da je do mene, da nije do Slavonije, da nije na kraju ni do tupastih političara. Jer oni su samo odraz onoga kako većina razmišlja. Pa ako želimo mijenjati stvari, trebamo prestati vapiti za političkim idolom koji će jednim pljeskom dlanova riješiti sve naše probleme. Trebamo mijenjati sebe i svoje bliže okruženje.

Slavonija / Naranča blog
Foto: Ivana Gložić

Nikada nam ničega nije falilo na ovoj bogatoj zemlji, osim slobodoumnosti, hrabrosti da razmišljamo vlastitom glavom. Povijest nam je to nekako izbila iz navike. Počeli smo se stidjeti sami sebe, vjerovati da ne možemo i ne znamo. Nismo Zagreb i nemamo more – što bi nam drugo još moglo preostati? Gledamo zato uvijek prema dolje ili u ono što ostaje za leđima jer sve je nekako ljepše kad je daleko od stvarnosti. Držimo se svoje sigurne rutine i lažemo si “bit će bolje” pogledima ne mijenjajući pri tome u životnim procesima ništa iz čega bi to bolje moglo izrasti. Tek tu i tamo, u zadnje vrijeme sve češće, netko od rutine pukne ko kokica pa otfrkne do Irske, Kanade ili Njemačke, ne osvrće se i ne usudi pitati bi li se isplatio pokušati opet jer još jedno bi razočaranje bilo i više nego previše.

Zbog zadrugarstva koje još uvijek živi u nama previše se opterećujemo onim što će reći baba, strina il’ komšinica. Pristajemo se radije s njima uz kavu valjati svaki u svojoj ulozi patnika, nego napravit odmak i priznati da onaj tko na takav način čeka nikada ne dočeka.

A što je sa slavonskim inatom? Dok smo svijali leđa pred kojekakvom gospodom okrenuo se protiv nas. Zbog čudne tvrdoglavosti zapinjemo na mnogim vratima pa se ljuti vraćamo kući, šibamo najbolje konje, psujemo ljudima koje volimo i nastavljamo se ubijati po njivi života vjerujući da njoj ne treba drugo do znoja, krvi i suza.

Revolucionarni smo koliko i maglica u ravnici. Neću se sada osvrtati na odlučnost koju imamo kad treba braniti vlastiti prag. Problem je u onome što samima sebi (ne) radimo dok smo u miru, dok smo sami sebi najveća prijetnja, dok s drveća pada posljednje lišće a mi spavamo, dok diplome skupljaju prašinu i misle da su same sebi dovoljne, dok se svijet mijenja i ne čeka naše slavonsko čekanje. To me muči.

Kako se probuditi?

Možda za početak prestati misliti o tome što će selo reći, prestati željeti da susjedova krava crkne i probati srediti vlastito dvorište, a onda stvarne i korisne spoznaje prenositi drugima. Zato ovdje stajem, jer puno me posla u dvorištu čeka.

naranča, naranča blog

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin