Jedva sam dočekala pohvaliti se jednim malo drugačijim ženskim časopisom u svom vlasništvu. Pojma nisu imali oni što su ga 1906. godine tiskali da ću ga ja danas listati pred svojim laptopom i o njemu pisati blog post, a ni da će sve teme kojima su se bavili tada ostati poprilično aktualne i danas. Mi ljudi zapravo se jako sporo mijenjamo pa tako jedan predmet može propješačiti godine, stoljeća i kontinente – sve samo da bi nas našao jednako zamišljene nad istim pitanjima.

Čini se kako i u onome što volimo mora postojati određena razina organizacije i prisile želimo li da se stvari nastave kretati u željenom smjeru i onda kad nam baš i nije dan/tjedan/mjesec – nije dovoljno samo voljeti, potrebno se truditi, postavljati ciljeve, planirati i planirano provoditi u djelo. Mislim da je upravo nedostatak konkretnog plana kojim bi proveli u djelo svoje želje jedan od glavnim razloga što živote provedemo radeći ono što nas ne ispunjava.

Stranci obično, kad stignu u našu zemlju u potrazi za preplanulošću, dobrom hranom, bogatom kulturnom baštinom i nevjerojatno ljubaznim domaćinima, ostanu očarani i divnom sposobnošću naših ljudi da u svako doba dana nađu vremena za polagano ispijanje kave. Istina, na razvijanju te vještine radili smo predano stoljećima, bilo je vrijeme da svijet prepozna taj trud. Kad god, u svako doba dana, po svim vremenskim uvjetima – ima nas po kafićima. Trudimo se.

Od kad ju je u filmu utjelovila Salma Hayek 2002. godine popularnost Fride Kahlo ne jenjava – njezin je lik sveprisutan na majicama, kapama, broševima, šalicama, patikama, privjescima, inspirira sve vrste umjetnika i one koji bi to htjeli postati, prometnula se u jedan od najjačih meksičkih simbola, a njezina je bol postala gotovo brend. Frida bi sasvim sigurno poludjela da to zna i još jednom pljunula na sve one dosadne bljedunjave gringose koji zarađuju na njoj. Kako god, postoji dobar razlog zbog kojeg je Frida privukla pažnju cijeloga svijeta i zbog kojeg je jedna od žena koje uvijek nanovo izazivaju i moje oduševljenje.

Kao mala bila sam jako fascinirana životinjama, biljkama, prirodnim pojavama – htjela sam biti ženski David Attenborough (ako ćemo iskreno, želim to i danas). Fascinirao me i onaj koji je to sve skupa uspio osmisliti, stvoriti – tako lijep svijet sa svim tim šarenim bićima.„Tko je to sve stvorio?“ pitala sam. „Bog, Ivana, dragi Bog“, odgovarali su mi. I onda me tjerali da se nedjeljom idem s tim Bogom u crkvu družiti. No Bog na kakvog sam u crkvi nailazila niti je bio zanimljiv kako bi čovjek očekivao da bude zanimljiv netko tko svaki dan može tolika čudesa stvoriti, niti je bio raspoložen za druženje. Njega ovaj život nije zanimao. On je cijenio smrt i ono što poslije smrti dolazi iako nitko zapravo nije znao što nas to tamo čeka.