Od izbora posla, do izbora partnera, ma preko cijelog spektra vrlo važnih izbora koje radimo u životu, vodimo se tako suludim idejama, uvjerenjima i “pravilima”. Ne marimo za ono tko smo i što smo, kako želimo voditi svoj život i zbog čega baš tako, nego se samo opterećujemo onim što je red, onim što rade drugi, onim što govore drugi.
Toliko puta svoj život u ključnim trenucima stavimo u tuđe ruke, kao da se bojimo što smo uopće živi. A najgore je kad život stavljamo u ruke ljudi koji su nam zapravo nebitni, kojima smo mi nebitni. To su one situacije kad brinemo “što će selo reći” i prema tome ravnamo svoje životne izbore.
Kad god sam napravila neku od ovih grešaka, kad god sam svoj život stavila u tuđe ruke, koje niti su pripremljene za rukovanje istim niti dovoljno odgovorne za tako važnu stvar, požalila sam. Kad god sam djelovala iz straha, požalila sam. Kad god sam djelovala prema negativnim uvjerenjima kojima mi se usput u životu glava punila, požalila sam. Kad god sam birala mirne luke i mlaku vodu (da ne kažem baruštinu), požalila sam.
Pa si pišem ovaj tekst da mi bude podsjetnik i obveza.
Ne traži sreću s kartom tuđeg života u rukama.
Ne možemo neprestano slušati druge, proučavati što i kako drugi rade pa to onda primjenjivati na vlastitom životu očekujući iste rezultate. Ne ide to tako.
U redu je usvojiti od drugih ono što smatramo dobrim i korisnim no pri tome je važno ostati svoj. Što to uopće znači? To znači biti duboko povezan sa sobom, sa svojim istinskim željama i potrebama, sa svime onime što mi jesmo kad nismo okaljani i zamagljeni potrebom da se svidimo drugima, da ispunimo tuđa očekivanja ili da izgledamo (mi i naš život) onako kako izgledaju svi drugi.
I ovo nije nešto što danas odlučim da će biti tako pa rezultati stignu nabrzinu (danas odlučim biti svoja pa sam sutra svoja u potpunosti). To je nešto na čemu se treba raditi. Nešto čemu treba posvetiti vrijeme i misli. To nije nešto što se može samo brzinski konzumirati putem Chat GPT-a ili društvenih mreža. To je nešto oko čega se trebamo truditi – mislima, riječima i djelima.
Budimo realni, većina nas živi život dubokog zaborava sebe samih. Ono što jesmo slabašna je sjenka zatrpana blokovima onoga što pokušavamo biti da bismo udovoljili drugima. I kad odlučimo raditi na sebi, onda “radimo” tako da slijepo prepisujemo od drugih. Još gore, prepisujemo s njihovih Instagram i Pinterest profila. Vidimo neke jednadžbe i neki rezultat, ali uopće ne kužimo što se događa. Čini se fora pa bismo i mi tako.
Eh. A ne ide tako.
Raditi na sebi – to je lomiti stare kalupe, kopati duboko, zaprljati se, često biti bolan, jadan i nikakav, pomalo izgubljen. To je proces umiranja i ponovnog rađanja.
Povratak sebi nije veselo trčkaranje kroz livadu do onog djeteta koje je znalo sve. To je mučno plivanje kroz zaborave, traume, iskrivljena uvjerenja.
I vrijedi svakog uloženog truda. Jer tamo negdje doista čekamo sami sebe. Širom raširenih ruku. Željni samih sebe. Željni ispunjenog, stvarnog, radosnog života.
Života kakav možemo živjeti samo duboko povezani sami sa sobom.
Onakvog života kad ti je srce puno i znaš da je to to.
Kad ste zadnji put znali da je to to?