Nikad neću zaboraviti prvi susret s Anicinim pjesmama. Bilo je kao da sam se vratila nečemu davno zaboravljenom, nečemu što mi je jako nedostajalo. A onda sam upoznala i njezine kratke priče i jednostavno sam znala – ovo je nešto veliko i važno!
U jednom sam joj mailu napisala da u njezinim tekstovima pronalazim nešto vanzemaljsko, a opet toliko poznato i zemaljsko; da na čudesan način čini opipljivim sve ono neopipljivo. Ne znam kako bih to drugačije opisala. Moje riječi kao da su premale za sve ono što u tim tekstovima živi.
I nisam samo ja oduševljena. Njezini su radovi prepoznati kao vrijedni na brojnim književnim natječajima. Miljenko Jergović za nju ima samo riječi hvale, na njegovom Ajfelovom mostu pronaći ćete nekoliko Anicinih tekstova.
Nekoliko pjesama iz zbirke Kronike pripadnosti možete pročitati na webu Čovjek-časopis. Online su dostupne i njezine kratke priče Ovo nije priča o ljudima, Zmajevi i Beskrajni odlazak.
Također, Anica vodi i odličan blog pod imenom Krijesnice, a možete ju pratiti i putem Facebooka.
Inače, Anica je mama, supruga, violinistica i, naravno, veliki zaljubljenik u pisanu riječ. Kako sama kaže, voli kasnu jesen i rano proljeće, jer ju podsjećaju na to kako nam je promjena ponekad prijeko potrebna kako bismo nastavili dalje. Voli i ljubičastu boju, knedle sa šljivama i gledanje crtanih filmova (preporuča za gledanje Divljeg robota 😉).
Anica je i članica platforme Piše mi se!, a Naranču prati već jako dugo i zbog toga sam jako sretna i zahvalna! 😊
U nastavku doznajte što mi je sve otkrila o sebi i o svom stvaralaštvu!
1) Violina i pisanje, što ti znači jedno, a što drugo? 🙂
Violina je toliko već dio mene da mi se ponekad čini da se i ne sjećam vremena kada to nije bila. U Glazbenu školu upisala sam se slučajno, na jutro prijemnog ispita zvala me rodica i rekla da se ona planira upisati i hoću li poći s njom. Sudbina je htjela da to bude godina kada je u školi počeo raditi moj pokojni profesor Vasily Buzmakov koji me uzeo u svoju klasu i zbog kojega sam i zavoljela violinu na prvom mjestu. Kada razmišljam o tome iz ove kože, rekla bih da mi violina toliko znači jer je ona bila moj izbor, moja odluka, moje žrtvovano vrijeme i moji sati i godine koje sam uložila u vježbanje. Pisanje je, s druge strane, nešto što je izabralo mene. Još od malena sam osjećala potrebu da se izrazim i riječima, vjerujem da to dijelom dugujem svome introvertnom karakteru, riječi su uvijek bile prostor gdje sam mogla biti što god poželim. Zato bih rekla da su i violina i pisanje neodvojivi dijelovi mene, dijametralno suprotni ali nadopunjavajući. Poslužit ću se metaforom moje pokojne bake, kada bi je pitali koje dijete joj je najdraže (imala ih je osam, op.a) – na rukama mi deset prstiju, a nijedan ne mogu izdvojit da je od drugog posebniji i miliji.
2) Prošle je godine izašla tvoja prva zbirka poezije Kronike pripadnosti, bila je prvonagrađeni rukopis na Pjesničkim susretima Drenovci 2024. godine. Kako bi opisala svoju zbirku i kakav je osjećaj imati svoju prvu knjigu u rukama?
Bilo je to za mene jedno vrlo emotivno putovanje, pogotovo jer zbirka predstavlja desetogodišnji presjek mene i svih ljudi koji su u tome razdoblju kročili u moj život. Pjesme u njoj nastajale su u periodu od 2014. do 2024. godine i dok sam ih zapisivala nisam ni slutila da će jednoga dana postati moja prva zbirka poezije. Napisane su rukom u mojemu plavom dnevniku i u jednom trenutku sam ih prepisala u Word dokument te spremila na natječaj Slovo gorčina Festivala Mak Dizdar. Sasvim neočekivano zbirka je ušla u izbor od deset najboljih, no nije pobijedila. Godinu dana sam se s njom svađala i ponovno mirila, da bi je na koncu poslala na natječaj Pjesničkih susreta u Drenovcima gdje je završila kao prvonagrađeni rukopis i postala ukoričena.
U trenutku kada je to postalo stvarno, kada sam trebala krenuti na svečanu dodjelu nagrade, uhvatila me ogromna panika. Najednom mi je postalo kristalno jasno da ću biti potpuno ogoljena pred svima koji uzmu zbirku u ruke. A, onda sam razmislila o svim knjigama i pjesmama koje sam sama gutala tijekom godina. I kako sam se u mnogima pronašla. Shvatila sam da je jedna od najvećih snaga umjetnosti trenutak kada osobno postaje univerzalno, kada se u jednom čovjeku zrcali ljubav, bol, patnja, tuga i strah čovječanstva. To mi je dalo snagu da zbirku pustim u svijet i odvojim se od lirskoga subjekta u njoj. Sada kada uzmem svoju knjigu ne promatram ju više kao dio mene, nego kao svjedočanstvo o prolaznosti, boli, vremenu i čekanju.
3) Osim poezije pišeš i kratke priče. Na koji ti način “služi” jedna, a na koji način druga forma?
Formu kratke priče zavoljela sam čitajući pokojnoga Daria Džamonju, sarajevskoga autora kojega svima preporučam. Zadivila me tada spoznaja kako u dvije stranice teksta stane cijeli jedan svijet i silno me privlačila ta forma. Rekla bih i da u svojoj poeziji i prozi neprestano koketiram s obje forme, ispreplićem ih i miješam, jako volim pjesničke slike u proznom djelu i proznu dosljednost u poeziji. No, ako bi baš morala birati, rekla bih da mi proza služi da dokumentiram, a poezija da se oslobodim. I jedno i drugo meni je prijeko potrebno i jedno bez drugoga mi ne bi funkcioniralo.
4) Tvoji su tekstovi prepoznati kao vrijedni na brojnim književnim natječajima. Koje bi natječaje istaknula kao posebno zanimljive i što bi preporučila ljudima koji tek razmišljaju o prijavi?
Ovdje bih se osvrnula na svoju glazbenu pozadinu. Koliko god da volim svoj poziv, moram biti iskrena i reći da su glazbenici prečesto izloženi velikoj dozi samokritičnosti. Potrebno je mnogo vremena, koncentracije i predanoga rada da bi se neko djelo dovelo do stadija koncertne izvedbe, stoga smo od malena naučeni da ne pristajemo na ništa manje od savršenoga. U tome smislu mogu reći da su me prijave na književne natječaje oslobodile toga pritiska jer sam shvatila da se ponekad najbolja verzija mene nekome jednostavno ne sviđa i to je sasvim u redu. Prestala sam to shvaćati osobno i to je ono što bih rekla ljudima koji razmišljaju o prijavi, oslobodite se straha da pokušate jer mislite da neće biti dovoljno dobro. Ponekad i neće i to je u redu.
Potrebno je jako paziti na propozicije natječaja, ukoliko postoji neka zadana tema ili stil pisanja, te paziti na formalne zahtjeve oko broja riječi, odnosno znakova s prazninama. I obratiti pozornost na grafičko oblikovanje teksta, standarni font, prored i veličinu, to je ono što često čini razliku i odaje vašu ozbiljnost i posvećenost.
Posebno mjesto u mome srcu zauzima natječaj Gradske knjižnice Samobor Pišem ti priču, gdje sam 2024. godine dobila drugu nagradu s pričom Ovo nije priča o ljudima. Priča je inspirirana osobnim iskustvom i govori o mome pokojnome djedu, i zaista je bio poseban osjećaj slušati kako ju interpetira cijenjena glumica Jasna Bilušić na dodjeli nagrade.
5) Vodiš i blog pod imenom “Krijesnice”. Kakva ti je to iskustva donijelo?
Budući da sam milenijalka, blogovi zauzimaju posebno mjesto u mome srcu. Dok sam bila srednjoškolka gotovi svi su vodili neku vrstu bloga, međusobno smo to čitali, komentirali, dijelili. Još uvijek pamtim uzbuđenje kada bismo pronašli nekoga novog i zanimljivog na blog.hr i čitanje postova do kasno u noć. Mogu reći da je moj blog neka vrsta omaža tome vremenu, toj generaciji i vlastitoj mladosti. Vezana sam za njega, iako ne mogu baš reći da se proslavio brojem čitatelja, vjerujem prvenstveno zato što zapravo znam vrlo malo o vođenju bloga 😊
6) Majka si dva dječaka, uz posao i sve druge obveze koje svakodnevica nosi, kako pronalaziš vrijeme za pisanje?
Mislim da je to pretežno zato jer mi je do pisanja izuzetno stalo. Uvijek sam mislila kako je klišej ona „tko želi nađe način, tko ne želi nađe izgovor“, ali kada sam se zatekla u situaciji da imamo dvoje djece unutar dvije godine, posao, život i potpuni izostanak baka servisa uvjerila sam se kako je to stvarno istina. Pišem ili rano ujutro ili kasno navečer. To više i ne shvaćam „vremenom za sebe“, nego jednostavno potrebom. Pogotovo kada se spremam za neki natječaj i kada se u meni iskristalizira tema i kada likovi ožive i počnu obitavati u mojoj glavi. Jako volim taj osjećaj.
7) Prije nekoliko si godina s obitelji doselila iz Mostara u Osijek. Koliko se razlikuju ova dva grada i kako utječu na tvoje stvaralaštvo?
Tako je, doselili smo kada je moj stariji sin imao svega dva mjeseca i tome će uskoro sedam godina. Ponekad je zastrašujuće kako vrijeme brzo prolazi. Ako ću biti iskrena, upravo preseljenje je bio moj kreativni okidač što se tiče pisanja. Zatekla sam se s gomilom emocija, sjećanja, snova, misli koje su nekako morale izaći van. Sretna sam što su odlučile izaći baš kroz moje priče. Također sam bila iznenađena kada sam shvatila u kojoj mjeri je i Osijek postao moj grad, koliko sam ga zavoljela, koliko sam se navikla na brojne stvari. To ne mijenja činjenicu da mi Mostar svakodnevno nedostaje i duboko sam uvjerena da se baš u tome rascjepu krije moja najveća snaga. U trenutku kada odseliš iz rodnoga grada zauvijek ostaješ negdje između. Vrijeme za tebe stoji u tvome gradu, ali svima drugima prolazi i to je nešto što sam morala prihvatiti. Istovremeno moje vrijeme prolazi negdje drugo i ništa oko toga ne mogu napraviti. Vjerujem da se upravo u toj dualnosti vremena krije tajna stvaranja. Trenutak kada shvatiš da je zaustavljeno vrijeme sačuvano, ali da ne znači ništa bez paralelnog protoka vremena je trenutak kada stvaralaštvo dobije svoju slobodu.
8) Kako vidiš ulogu pisaca u današnjem svijetu?
Zanimljivo pitanje 😊 Mislim da ne bih odvajala književnost od drugih oblika umjetnosti, poglavito zato jer i sama dolazim iz jedne raznovrsne obrazovne pozadine. Pa ću reći da je uloga umjetnika po meni uvijek bila da propituje, da uzburkava, da ruši ustaljene norme, stereotipe, stajališta, da čuva sjećanja, da dokumentira događaje. Svjedoci smo decentralizacije brojnih zanimanja, što zbog tempa u kojem živimo, što zbog novih razina spoznaja, upotrebe umjetne inteligencije itd. Stoga smatram da nam je danas umjetnost potrebnija nego ikad, jer je možda jedina koja i dalje nosi u sebi čovjeka, odraz njegove duše, njegovih potreba, njegovih iskustava, saznanja i emocija. Ako bih morala odabrati jednu ulogu umjetnika u današnjici rekla bih da je to čuvanje same čovjekove biti.
9) Što najviše voliš čitati?
Iskreno, posljednjih nekoliko godina jako volim regionalnu književnu scenu i sretna sam što je tako uspješna i bogata. Zaista se mogu naći gotovo svi žanrovi kako proze, tako i poezije, od krimića, preko reflektivne proze, kratkih priča, stvarnosne poezije, pa sve do ljubavnih romana. Književnost kakvu stvaraju recimo Almin Kaplan, Darko Cvijetić, Emir Imamović Pirke, Josip Mlakić, Magdalena Blažević, Miljenko Jergović i koja se oslanja na bližu i dalju povijest podneblja u kojem živimo je za mene nemjerljivo dragocjena i zaista uživam čitajući njihova djela. A opet, s druge strane ne prezam ni posegnuti za nekom rozom knjižicom mekoga uveza kakvu nalazimo na izlozima trafika i uredima Hrvatske pošte 😊 Zapravo mi je najviše bitno to da čitam. Čak nikada nisam ostavila neku knjigu nedovršenu i ponekad jako zavidim ljudima koji su u stanju to učiniti.
10) Tvoj recept za bolji svijet? 🙂
Manje virtualnosti, više stvarnosti, vikend u prirodi i isprobavanje tuđih cipela prije nego donesemo sud.
Hvala Anici od srca na prezanimljivim odgovorima i na izdvojenom vremenu, hvala na tekstovima, hvala na glazbi! 💖
Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati posebni sadržaji vezani za kreativne industrije, rad od kuće, pisanje, online obrazovanje i osobni razvoj!
Sadržaji s Naranče zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.