Stranci obično, kad stignu u našu zemlju u potrazi za preplanulošću, dobrom hranom, bogatom kulturnom baštinom i nevjerojatno ljubaznim domaćinima, ostanu očarani i divnom sposobnošću naših ljudi da u svako doba dana nađu vremena za polagano ispijanje kave. Istina, na razvijanju te vještine radili smo predano stoljećima, bilo je vrijeme da svijet prepozna taj trud. Kad god, u svako doba dana, po svim vremenskim uvjetima – ima nas po kafićima. Trudimo se.

Jutro je.

Ti već sat vremena plačeš i ne znaš jesu li to samo hormoni ili si stvarno jako nezadovoljna nečim u svom životu. Ne znaš hoće li to proći za pola sata kad prava žlijezda izbaci pravu tvar ili će ovo stanje tinjati u tebi do kraja života. Ako odmah ne poduzmeš nešto. Ako već danas ne promijeniš nešto.

Ne sviđa mi se što je strah toliko u modi – niti mi izgleda dobro, niti mi stoji dobro, niti se dobro osjećam u njemu. I nisu samo mediji gladni užasa, oni serviraju ono što mi želimo jesti. Toliko smo se na strah naviknuli da ne možemo do trgovine otići normalno bez da si prije toga u vene se spucamo jutarnju dozu Tv ili radio užasa.