Lupkam ja tako nedavno po tabletu, listam Facebook, kad se najednom skupiše oblaci, sijevne munja, a sa Index Facebook stranice zagrmi: „I plašite se toga, neće to biti ugodan dan.“ Malo protrnem, ali otvorim članak. Na jednoj se slici pobjedonosno smiješi Goran Vojković, na drugoj gore grčke ulice, naslov pak kaže „Dan kada ćemo postati Grčka“. Ma je l’ moguće?
I dobro je čovjek sve rekao, fino je opisao sve sulude državne procese, fenomen „sisalica“ i vještinom horor majstora na pravo mjesto umetnuo sliku zaigrane dječice koja će jednog dana grcati u našim dugovima. Slažem se uglavnom sa svim što je rekao, no zasmetale su me posljednje tri rečenice koje su užasa gladni mediji odmah istaknuli kao ključne jer im se svidio starozavjetni efekt skupljanja oblaka i sijevanja munja. Putem kojim idemo, neminovno i brzo dolazi dan kada ćemo biti Grčka. Ne zaboravite to. I plašite se toga, neće to biti ugodan dan.
Neću se plašiti. I nemojte me živcirati, molim vas. Jer dosta mi je straha. Nije normalno usred zombi apokalipse pojesti se sam, prije nego zombiji uopće dođu u tvoj grad ili selo. Dok ne dođu, trudiš se i daješ sve od sebe za život kakav želiš, a kad dođu – boriš se k’o lud, preživiš ili skoro preživiš. Bitno je samo da se ne pojedeš sam, da se ne predaš, jer predaju se samo bezvezni likovi, a to nismo ni ti, dragi čitatelji, a ni ja.
Ne sviđa mi se što je strah toliko u modi – niti mi izgleda dobro, niti mi stoji dobro, niti se dobro osjećam u njemu. I nisu samo mediji gladni užasa, oni serviraju ono što mi želimo jesti. Toliko smo se na strah naviknuli da ne možemo do trgovine otići normalno bez da si prije toga u vene ne spucamo jutarnju dozu TV ili radio užasa.
I tužno je što svatko od nas zna barem jednu (a često i više njih) osobu koja uživa trčeći uokolo i prepričavajući vijesti koje prenose kako je 500 ljudi poginulo na skijanju u Tunguziji ili kako je jedna himalajska baka slučajno pobila svoje unučiće.
I sama nekad podlegnem sličnoj potrebi, da se razumijemo. Nažalost. Zašto toliko volimo užas? Možda se jedino tako osjećamo živima, možda nam je potreban taj svakodnevni kontrast sa smrću kako bismo shvatili da smo živi. Možda se imamo samo potrebu uvjeriti da je nekome gore nego nama, da naš život nije najjadniji na svijetu.
Toliko se u te priče volimo uživljavati, volimo se na njih rasplakati kao da se sve to događa nama. Znači li to da volimo zauzimati ulogu žrtve jer je tako uvijek lakše? Prepustiti se i čekati da nas netko drugi spasi? Toliko svi kukamo neprestano da nekad pomislim kako nam je drago što smo u situaciji u kojoj jesmo, jer imamo izgovor (jadan doduše, ali imamo) za pasivnost – ne mogu spasiti ništa, ne mogu raditi, ne mogu mijenjati.
I što više gledamo i slušamo gluposti koje nam mediji serviraju, to smo užasnutiji i to smo gladniji, hipnotiziraniji, preplašeniji. A što smo preplašeniji, to je lakše nama manipulirati. Paralizirana masa koju će lako netko do kraja iscijediti.
Mediji ne da nas imaju potrebu upoznati s realnošću, oni nam imaju potrebu ubiti svaku nadu, a na to sam alergična. Stignem li još u šparoge il’ na more? Jer moram si skupit para za grobno mjesto, dolazi grčki scenarij, ako niste znali. Što ako dođe? Hoće li doći?
Baš me briga, iskreno. Nek’ dođe što god treba doći. Snaći ćemo se, preživjet. Sve je već sto puta propalo i ponovno nastalo. Zemlja je još uvijek toliko dobra pa nam da biljku ako u nju stavimo sjemenku, pitke vode još uvijek ima, zraka ima, sunca ima. Imamo jedni druge. Dobro je.
Moja generacija se boji toga nečega što vreba iz prikrajka otkad zna za sebe – prvo je to bio rat, a od rata nadalje sve se nekako lagano rasipalo, ideali su propadali, nevrijedno je postajalo vrijedno, strah od manjka novca, gubitka posla i bolesti neprestano lebdi oko nas.
Nemoj ići tamo, četnik će te / nemoj po maslačak, mina će te / Islamska država će te / pazi, tamo te gleda Putin / nemoj, imat ćeš frizuru k’o Kim Jong-un / nemoj ostajat tu, propast ćeš i svi ćemo umrijeti / ne idi u kino, netko će te upucati / pazi, pojest će te bakterija / nemoj tamo, pada kisela kiša / sinko, raznijet će te terorist / narast će ti druga glava.
Nama je muka od straha. Daleko od toga da je strah nešto što nikada ne bismo trebali osjetiti – kad vidiš bijesnog medvjeda, dobro je uplašiti se jer će ti se na taj način tijelo pripremiti za bijeg. Dobro se uplašiti i kombija u kojem se vozaju preprodavači organa. No konstantno zastrašivanje nečim putem medija, podržavanje kulture konzumiranja užasa i njegovanje tog nekog tupog, muklog grča u našim utrobama koji te cijelo vrijeme drži na oprezu od nečega što bi se možda moglo dogoditi je čista perverzija.
Ugasimo TV i nemojmo se bojati. Krenimo mijenjati stvari na bolje jer, dragi ljudi, to se može. I nisam nerazumna i nerealna, jednostavno umjesto života u konstantnom strahu i kukanju želim život u nadi i neodustajanju. Taj izbor nije ništa manje vrijedan ili manje razuman od ovoga prvoga samo zato što je pozitivan. Taj put je teži put pa neki radije biraju čekanje i kukanje. Takve nemojte slušati. I ne zaboravite na ljubav, prema sebi i prema drugima, jer bez ljubavi gubimo svaku šansu. 🙂
Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!
Možda će vam se svidjeti i ovi tekstovi:
- Moj Bog nema bradu
- Zašto je Jack morao umrijeti
- O ispijanju kave
- Koliko je daleko idući post
- Sama i sretna
- A bila je tako diskretna
- Snaga podvojene ličnosti
- Čuvajmo bubrege
- Kome zavidiš i zašto
- “Što će ti to?” i “Zašto ti to radiš?”
- Kad neuspjeh postane prilika
- Spava li Slavonija i kako ju probuditi?
- O čemu su žene ženama pisale 1906. godine?
Naranča blog 
Odličan tekst! U potpunosti se slažem sa tvojim načinom razmišljanja! Iako je nekada teško zaobići strah, za normalno funkcioniranje to je nešto na čemu se mora raditi…bar je kod mene takav slučaj. Kao što si napisala, ljude koji su u konstantnom strahu je najlakše kontrolirati, povijest je dupke puna primjera! Ja sam davno odlučila ne gledati dnevnik, vijesti, niti čitati dnevnu štampu čak i po cijenu toga da sam totalno neupućena u događanja. Jednostavno sam skužila da se od toliko negativne energije osjećam loše, stalno. Na neke loše stvari možeš utjecati, možeš napraviti nešto da dođe do promjene, ali na većinu ne možeš i iako je možda sebično, ja ne želim svoje vrijeme i energiju trošiti na strah od nečeg što će možda biti, a možda i ne..
Sviđa mi seLiked by 1 person
Ma mislim da je to daleko od sebičnosti, po meni je to ispravan način odnošenja prema životu jer ovo drugo nema smisla. Slušajući neprestano ono što mediji svakodnevno prenose lako čovjek može pomisliti kako živimo u najgorem vremenu ikada i kako stvarno nema šanse za nešto dobro, za oporavak. No to nije točno. Niti je ovo vrijeme najgore ikad niti smo mi tako bespomoćni kakvima nas se neprestano nastoji u medijima prikazati. Smatram da je ključ prave promjene u tome da svatko krene od sebe i svog „dvorišta“, u tome da sami budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, utječući tako pozitivno i na svoje bližnje. Hrabrosti, odlučnosti i pozitive nama treba, a ne kukanja i dramljenja. 🙂 Ja te podržavam u potpunosti 😉
Sviđa mi seSviđa mi se
Opet si u pravu! Tjedan dana dnevnih događanja i aktualnosti i već imam osjećaj da nema smisla živjeti u opće! Ljude fascinira ono loše zato što nam mediji sustavno ispiru mozak…ali jednako tako postoji i mogućnost da se istreniramo na pozitivu..u početku je teško, a kasnije valjda postane prirodno! Nadam se! 😉
Sviđa mi seLiked by 1 person
da, ja isto mislim da samo treba onako luđački ustrajati sve dok se ne probije ta nekakva čudna opna nakon koje je sve lakše 🙂 a onda nema granica 😉
Sviđa mi seSviđa mi se