Koliko je daleko idući post

Ponekad mi baš bude teško ustati iz kreveta iako se već godinama deklariram kao jutarnji tip. Jednostavno otvorim oči, pomislim na dan koji je preda mnom i – ne mogu. Nije lijenost u pitanju. Barem mislim da nije. Naiđu nekad ti čudni trenuci u kojima mi se sve što radim čini iznimno besmislenim. I nije važno imam li vjetar u kosi, pahuljice na trepavicama, crvene li mi se obrazi od zime ili ljetnog sunca, nije važno koje je doba godine ili dana.

Postoje dani u kojima se sva ona šarena vreva želja i sjajuckavih svjetova što gore u mojoj glavi i srcu jednostavno ugasi. Najednom sve u meni šuti, sve osim ovog beznadnog glasa. Najednom sve zjapi prazno, veliko i bez odgovora. Usred svega ja ležim nepomična – kako izvana, tako i iznutra. Ne želim iz kreveta u život, ne trebam taj novi dan.

Dani su to u kojima ne nalazim odgovora na životna pitanja koja si inače iz zabave postavljam. Ukoliko se neki odgovor i pojavi, bude poput malog crnog zagorjelog kamenčića što mi samo prlja put po kojem idem – prazna i sama.

I najednom ne mogu naći ništa u svom životu za što bih se uhvatila, svi su mi moji pokušaji smiješni, a pomisao da ću se ikada maknuti s mjesta na kojem sam zaglavila izgleda mi nevjerojatno. I budem ljuta na sebe zbog nedostatka hrabrosti, odvažnih poteza, bude mi žao što nisam sposobna život provocirati, maltretirati, vuči, čupati sve dok mi ne da sve što poželim.

Što želim? Evo idućeg velikog pitanja koje će me zalijepiti za krevet na još barem sat vremena i odvojiti od ljepote jutra što raste na horizontu i uzalud ukazuje na to da griješim kad ovako razmišljam. Da, što želim? Da sam to ikad zaista spoznala vjerojatno bi bilo lakše. Uvijek mi se bilo teško koncentrirati samo na sebe, uvijek sam tuđa mišljenja i želje cijenila više od vlastitih. Te vlastite skrivale su se uvijek u pozadini, prilagođavale i deformirale do neprepoznatljivosti. Glupost. I stala sam takvim praksama na kraj, no i dalje mi je teško doći do nekih odgovora. Što sam ja, a što su svi ostali? Možemo li se uopće razdvojiti?

Pa onda grižnja savjesti jer kukam, ja koja imam krov nad glavom, hranu, vodu, obitelj, prijatelje, ljubav, zdravlje, ja koja imam sve potrebno za sretan život, ja koja mogu apsolutno sve što poželim. Zašto se onda ne mičem? Zašto i dalje ležim tu i izgledam poput glupog pjesnika boema koji živi za dramljenje? Zašto? Zašto?

Trebala bih ići na poštu, trebala bih se prijavljivati na oglase za posao i javljati onima koji još nisu spoznali da im u poslovanju falim još samo ja, trebala bih napraviti ručak, trebala bih od ovog dana napraviti nešto bitno, od sebe nešto veliko i dobro, od svojih poteza nešto svijetu korisno. Trebala bih konačno napisati novi post na Naranči. Koliko je daleko idući post, hoću li ga uspjeti napisati? Ne mogu, ne mogu ja to sad. Naranča. Obećala sam samoj sebi da će uvijek biti pozitivna. Kako da pišem o ičem pozitivnom kada je toliko patnje oko nas?

A onda najednom shvatim da je novi post upravo nastao.

Pomaknula sam se.

I gle, sunce je već sve obasjalo, ptice pjevaju, rosa je, ma osjetim li ja to miris cvijeća?

I gle, dobila sam menstruaciju.

Možda nije bilo važno koje je doba dana ili godine, al’ sam zaboravila da je važno koje je doba u mjesecu.

Za sat vremena svi su moji životni ciljevi opet jasno postavljeni, znam tko sam što sam, kojim putem idem i zašto. Preda mnom svijetli sve ono o čemu sam oduvijek sanjala i ja sam spremna to zgrabiti. Mala bilježnica pršti od dnevnih zadataka koje slažem i izvršavam vješto, tako da sve što treba stignem. Usput neprestano zahvaljujem svemiru što me stvorio i dao sve potrebno za sreću. Oh, i tako volim sve ljude oko sebe.

I dok s YouTubea odjekuje Perpetuum Jazzile s Totovom Africom, a ja pjevajući multitaskiram, od sveg onog crnila što je u meni boravilo do prije sat vremena ostalo je tek jedno malo tiho čuđenje – je li moguće da mi cjelokupan pogled na život ovisi o hormonima? Je li moguće da u jednom trenutku mogu biti ljuta krvoločna zvijer koja u svemu vidi prijetnju ili depresivna baba prožeta svjetskom boli, a u drugom vunena mucica što se bezbrižno i sretno kotrlja na laganom povjetarcu?

Izgleda da je.

Jezivo, je l’ da? 🙂

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin