Dylan Dog

Dylan Dog i ja – bila je to ljubav na prvi pogled, barem za mene. Davno, davno. On zgodan, depresivan i vječno okružen paranormalnim, ja mlada, naivna i željna horor priča. Nikad prije i nikad poslije ne doživjeh ništa slično kad su stripovi i stripovski junaci u pitanju. Ne proždirem sve što dolazi u kockici s oblačićem i dosta slavnih stripovskih imena fali na mom općekulturnom popisu (u stripofanatičkom rječniku ja sam pojašnjenje za “razočarenje”, da), no kad je Dylan Dog u pitanju, imam sve simptome pravog obožavatelja. Pa, da vas upoznam onda!

Za početak malo suhoparnog – Dylana Doga stvorili su talijanski scenaristi Tiziano Sclavi i Angelo Stano. Grafički lik Dylana stvorili su prema modelu britanskog glumca Ruperta Everetta. Prvi broj izašao je u Italiji 1986. godine a 90-ih godina strip je doživio veliku popularnost. U Jugoslaviji je Dylan počeo izlaziti 1987. godine, a u slobodnoj Hrvatskoj 1994. godine u sklopu Slobodne Dalmacije (imam Ples Smrti iz 1994.).

Dakle, riječ je o stripu horornog sadržaja u kojem nailazimo na brojne krvave prizore, paranormalne događaje, pojave i bića, na ljude poremećena uma, a čest lik je i sama Smrt. No ne zahtijevaju te hororne pojave uvijek samo naš strah – ponekad traže suosjećanje i razumijevanje, ponekad zrače poetičnošću ili mudrošću. Nerijetko možemo naići i na citiranje “mračnijih” književnika, te motive vezane za mitologiju i religiju.

Dylan je istražitelj noćnih mora koji uz pomoć prijatelja Groucha i Blocha te svog pištolja razrješava ili pokušava razriješiti ubojstva i događaje najrazličitije prirode. Groucho je čudnovato stvorenje koje neprestano priča viceve i dobacuje Dylanu revolver kad mu je on najpotrebniji, a Bloch je policijski inspektor i bivši Dylanov kolega s posla kojemu je stalno zlo na mjestima zločina jer ne podnosi krv i kojega najviše usrećuju misli o odlasku u mirovinu.

Dylan ne pije alkohol jer je liječeni alkoholičar, uvijek je u trapericama, crvenoj košulji i crnom sakou, svira klarinet, gradi malu drvenu galiju, uvijek mu idu na živce Grouchovi vicevi, ima prepoznatljiv stil sjedenja u svojoj stolici itd.

Dylan nije tipičan stripovski junak, ili bolje rečeno, nije tip klasičnog heroja iz nekih starijih razdoblja. Sklon je depresiji i često nesiguran u svoje postupke, strašljiv te podložan onome što se događa oko njega.

Ono što bismo mogli smatrati klasičnim herojskim crtama je učestalo korištenje samo za njega tipične uzrečice (“Judo plesaču!“) i zavodničkih vještina zbog kojih u svakoj epizodi završi s drugom ženom. Ženidba, naravno, ne dolazi u obzir jer ona bi svakom stripovskom junaku mogla značiti smrt budući da ih obožavatelji ni sa kim ne vole previše dijeliti.

U ovom se stripu posebna pažnja posvećuje fenomenima ljudske svijesti i podsvijesti, pomiču se granice zbilje, zadire se u zagrobne i paralelne svjetove, u sfere koje volimo smatrati nemogućima. Nailazimo tu na cijelo čudo stvorenja i pojava koje ljude oduvijek plaše – vampiri, zombiji, pakao, vrag itd. Sve to Dylan rješava na pomalo staromodan način, bez upotrebe specijalnih tehnologija i efekata, uz povremenu primjenu revolvera, te neizostavnu pomoć svoja dva prijatelja.

Ivica Ivanišević u svojoj knjizi Sto mu jelenskih rogova!, uz osvrte na pojedine crtače stripova i njihovo djelo, te problematiziranje određenih činjenica vezanih za strip, donosi i nekoliko karakteristika vezanih za svakog glavnog junaka u stripu.

Jedna od takvih specifičnosti je i to da nikada ili gotovo nikada ne znamo ništa o rođenju glavnog junaka, njegovom djetinjstvu, obiteljskoj povijesti. Glavni junaci stripa često jednostavno ne pokazuju interes za brak ili osnivanje obitelji. Isprva je cenzura branila sve naznake erotskog života junaka, no otada su se vremena bitno promijenila, došlo je gotovo do potpunog oslobađanja, ali junaci i dalje nemaju potrebu osnovati vlastitu obitelj.

Neki u tome vide ignoriranje tradicionalnih vrijednosti i pokušaj rušenja kulta obitelji, drugi strip drže samačkim žanrom jer se u samoći stvara, u samoći čita pa i junaci u neku ruku moraju biti takvi, treći pak junake opravdavaju nedostatkom vremena jer im je ipak na prvom mjestu spašavanje svijeta. (Ivanišević, 2004: 21-25)

Iako se iz epizode u epizodu ženama pokazuje kao neodoljiv, ni Dylan Dog nema potrebu za nekim čvršćim vezama. Na jednom se mjestu može saznati kako je jednom u prošlosti bio zaručen, tu i tamo pojavi se neka žena za koju se da naslutiti da ju zna od prije i da mu je nešto više značila, međutim, potrebe za ozbiljnijom zajednicom nema.

Što se tiče njegove prošlosti i obitelji iz koje je potekao, također se malo toga zna. Postoji tek pokoja naznaka nečega što se povremeno manifestira u crtama njegova karaktera. No, u 100. broju dolazi do popriličnog iznenađenja jer se saznaje kako je njegov najveći neprijatelj, koji se pojavljivao kroz više epizoda, zapravo njegov otac, tj. zla strana njegova oca.

Sljedeća specifičnost prema Ivaniševiću je ta da junake stripa jednostavno ne možemo vidjeti kako jedu. Naime, glavni likovi stripa često za najboljeg prijatelja imaju nekog nespretnjakovića koji hranu stavlja na visoko mjesto u svome životu. Svim svojim osobinama pa i činjenicom da se hrani on pojačava kontrast između sebe, običnog čovjeka, i glavnoga lika koji je uvijek nekako iznad prosjeka, često i s pomalo božanskim vrlinama. (Ivanišević, 2004: 27-33)

Dylanov najbolji prijatelj je Groucho i on ima upravo spomenutu ulogu, tj. svojim osobinama on dovodi do izražaja Dylanove osobine koje su čista suprotnost. Njegova smotanost i običnost, na neki način ispraznost i površnost koje proizlaze iz njegove nesavladive težnje za pričanjem viceva, naglašavaju Dylanovu «dubinu» i ozbiljnost, smirenost i neku vrstu zanesenosti. Također, Groucho jede, Dylan ne jede jer je tu radi nekih viših ciljeva, tek povremeno popije čaj.

Nadalje, glavni junaci stripova specifični su i po svojoj odjeći – uvijek je to jedna te ista odjeća, otporna na sve vremenske prilike i totalno neuništiva. Osim što ga takva odjeća ističe u gomili drugih likova, ona predstavlja i dio njegova karaktera pa bez nje on na neki način gubi smisao svog postojanja jer ostaje bez dijela svoje ličnosti. (Ivanišević, 2004: 33-39)

U epizodi Dylana Doga pod nazivom «Zrcalo duše» Dylan ima zadatak uživjeti se u karakter serijskog ubojice, koji ga istovremeno bez njegova znanja hipnozom pokušava karakterno pretvoriti u lika iz svog djela, tj. u sebe. Preobrazba karaktera počinje se događati, Dylan prestaje biti Dylan i – mijenja odjeću. S povratom osobnosti vraća se i odjeća. Važnost odjeće za karakter junaka možemo primijetiti i kod Supermana za kojeg je presvlačenje iz uredskog odijela u odijelo super-junaka nužno prije svakog pothvata.

Zadnja karakteristika koju svi glavni junaci stripova posjeduju je zadržavanje onih godina u kojima se po prvi puta pojavljuju na «sceni», tj. oni nikada ne stare. Ivanišević zanimljivo primjećuje kako je naš život vjerojatno daleko zanimljiviji od njihovog budući da je nepredvidiv i ostavlja tragove pa samim tim moramo i starjeti, dok se kod stripovskih junaka uvijek sve događa po jednom te istom obrascu, nema bitnih promjena ni posljedica pa su zbog toga i osuđeni na hibernaciju. (Ivanišević, 2004: 39-47)