* Ovaj moj tekst u izvornom je obliku objavljen u književnom časopisu Aleph dok sam studirala na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
Nema promjene nabolje u meni. Još uvijek ona težnja za nečim još nikad učinjenim, neko prebedasto čuvstvo kao da bi ja to nešto mogla postići i stid da još ni najmanje, ni iz daleka nisam na putu do toga nečega, dapače da ja toga puta još ni ne poznam.
Skromno je povjerila svom dnevniku ove riječi poprilično mlada djevojka nazirući tek nejasne obrise svojih sposobnosti. Nije ni slutila tada kolikom požudom budućnost iščekuje daljnje njezine korake i koliko jake istine ima u tom prebedastom čuvstvu. Ono joj je već tada šaputalo o onome što raste unutar nje i što će u godinama koje slijede, unatoč svim otežavajućim okolnostima, biti sposobno ostaviti važan trag. Trag koji će dugo i intenzivno trajati na liniji vremena dajući joj rijedak dar jedne vrste besmrtnosti.
Žena o kojoj pišem imala je nevjerojatnu životnu energiju. Nepresušnom je znatiželjom i željom za znanjem nastojala upiti sve vrijedno i lijepo što ovaj svijet nudi. Imala je izniman smisao za humor, a neočekivane i stresne poteze života dočekivala je sa zavidnom dozom optimizma i nade u bolje sutra, trudeći se uvijek biti oslonac ljudima koje je voljela.
U vrtlogu brojnih obveza pronalazila je vrijeme za najrazličitije aktivnosti – od gađanja puškom do promatranja zvijezda, “gombanja” s djecom, vožnje biciklom, obožavala je zabave do dugo u noć, druženje i plesanje do iznemoglosti. Jednom prilikom piše mužu iz Zagreba:
Dršće mi ruka kod pisanja od silnog mačevanja koje nastaje svako popodne. Bez da imam pojma o mačevanju, tučem ih sve redom…
Bez obzira na svoj društveni položaj, radila je poslove sa svojim slugama, kupovala krave, prevrtala sijeno, pekla rakiju:
Prekjučer počeli smo peći rakiju komovicu i droždenku – pa kad svršim ove rakijaške poslove onda ću k Tebi, dragi Tata…
Kuhala je po pola dana najraznovrsnija i mnogobrojna jela i spremno dočekivala rijeke gostiju koje su se uvijek rado slijevale u prostore kojima je ravnala njezina vješta ruka, u prostore koje je ispunjavao njezin vedri duh.
Dok ovo čitate, mogu se kladiti da većina vas i ne sluti da pišem o svojoj imenjakinji Ivani Brlić-Mažuranić. 🙂
No ništa od svega što sam navela nije bilo tako izražen objekt Ivanine pažnje i ljubavi kao što je to bila njezina obitelj, njezino petero djece što je raslo pod budnim okom pažljive majke te svi oni ostali članovi koji su uvijek mogli računati na toplinu Ivanina doma. I ništa nije tako željno pokušavalo izbiti na površinu poput Ivanine želje i potrebe za pisanjem koje je, iako uvijek u nekom pozadinskom planu, ipak uspjelo zabljesnuti kroz gustu šumu njezina preispunjenog života.
Ivanin život i Ivanina djela duboko se prožimaju. Razumom majke, vještinom književnice, na nenametljiv je način među zanimljive i nevjerojatne događaje i likove svjetova svoje mašte nastojala utkati svoju životnu filozofiju ljubavi, odanosti i poštenja, svoju pouku.
Umijeće govora osvjedočeno u lakoći kojom teče Ivanina priča donosi nam ideje čije su vrijednosti i značaj svevremeni, promičući, između ostaloga, obitelj i dom kao podlogu o kojoj smo svi ovisni i u kojoj moramo imati i vlastiti prinos.
Tako čest motiv ognjišta, naročito u njezinim Pričama iz davnine, govori o tome koliko joj je značila uloga majke i žene, one koja bdije nad ognjištem pazeći da se ne ugasi. Motivima hrvatske i slavenske mitologije, krajolicima svojih sjećanja i bujnim predjelima mašte zaodjenula je svoje ideale i određene vječne istine u privlačnost kojoj rijetki mogu odoljeti.
Gotovo uvijek osuđivano na čekanje, pisanje je Ivanu uspjelo očuvati za buduće naraštaje. Njezina su joj djela priuštila ugled ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu.
Djela poput Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića i Priča iz davnine prevedena su na mnoge svjetske jezike te su doživjela brojne pozitivne kritike istaknutih stručnjaka.
Bila je prva žena članica Akademije znanosti i umjetnosti koja ju je dva puta predložila za Nobelovu nagradu.
U potrazi za Ivanom
Knjiga Sanje Lovrenčić U potrazi za Ivanom donosi nam nepoznatu stranu te velike žene. Rastvara svijet koji se krije iza oskudnih biografskih činjenica koje zamaraju svojom jednoličnošću i Ivanu prikazuju tek kao ozbiljnu autoricu te unuku hrvatskog bana.
Vodeći nas kroz Ivanina osobna pisma i dnevničke zapise, Sanja Lovrenčić spretno dočarava koliko je bogat i zanimljiv Ivanin život bio. Ulazeći u intimu jednoga bića, vremena i kulture, otvarajući nam sobe prepune sitnica, autorica slaže šareni mozaik jednoga života.
Nažalost, kad je u pitanju Ivanina ostavština, nemarnošću joj je nanesena poprilična šteta. Primjerice, 50-ih godina 20. st. srušena je Ivanina rodna kuća u Ogulinu, dok je kuća u Jurjevskoj ulici u Zagrebu, u kojoj je Ivana provela svoju mladost, prodana španjolskoj ambasadi iz koje je tada na ulicu izbačena slavna Brlićeva biblioteka.
Jedini prostor koji je do danas zadržao autentičan izgled, predmete i namještaj Ivaninog doba je ljetnikovac obitelji Brlić, popularni Brlićevac, u kojem je Ivana tako rado provodila vrijeme.
Ivana i dalje živi
Malo ljudi zna da je Ivana počinila samoubojstvo. O tome se više govori tek u zadnjem desetljeću. Naime, Ivana je bolovala od depresije zbog čega je odlazila na liječenja i oporavke.
Vječno balansiranje između onoga što želi i onoga što mora, iskidanost na onu koja ispunjava društvene obaveze, onu koja voli i brine o svojoj obitelji i onu koja tako silno želi pisati očito je uzelo svoj danak. Također, pred kraj ju je mučio osjećaj suvišnosti. Obitelji, kojoj je posvetila cijeli svoj život, najednom kao da više nije trebala.
No nespominjanje Ivaninog samoubojstva ne bih uvijek dovodila u vezu s pokušajima zataškavanja i uljepšavanja. Svatko tko pobliže upozna osobu Ivane Brlić-Mažuranić može shvatiti kako je lako, pred nevjerojatnošću njezina života, zaboraviti na njezinu smrt. Taj je život toliko jači od smrti!
Ivanin život trebamo slaviti, a u Ivaninoj smrti pronaći podsjetnik na to koliko je važno ne uzimati zdravo za gotovo ljude koje volimo i koji nas vole, koliko je važno uvažiti psihičke tegobe (kod sebe i kod drugih) te na vrijeme djelovati kako bi se iste ublažile ili otklonile.
Od Ivaninog je rođenja prošlo 150 godina (tim je povodom Znanje izdalo i posebno izdanje Priča iz davnine!). Štošta se promijenilo od tada, no jedno je ostalo isto – snaga Ivaninih čarobnih priča. Te nas priče i dalje lako uvlače u svijet u kojem žudimo za istim istinama, tražimo iste potvrde, bivamo suočeni s dubokim čežnjama svoga srca.
Ivanina priča traje. Ivanina priča ne posustaje. Ivanina priča živi.
Prebedasto čuvstvo bilo je recept za vječnost. Kakva sreća da ga je poslušala!
Slušaš li ti svoje? 🙂
Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati posebni sadržaji vezani za kreativne industrije, rad od kuće, pisanje, online obrazovanje i osobni razvoj!
Sadržaji s Naranče zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.