Čak i kad se radilo o prošlosti, bila je to prošlost koja se mijenjala kako bi on napredovao na svom putu, jer se prošlost putnika mijenja s obzirom na prijeđeni put, ne bliska prošlost kojoj svaki dan što prolazi pridružuje drugi, već ona najdalja. U svakom novom gradu u koji stigne, putnik otkriva neku svoju prošlost za koju više i ne zna da je posjeduje: ono što više nisi, što više ne posjeduješ i što ti je strano, vreba na te na stranim i nezaposjednutim mjestima.
Možda ovaj vrt postoji samo u sjenci naših spuštenih vijeđa, i ti možda nikad nisi prestao podizati prašinu s bojnih polja, kao što se možda ni ja nisam prestao cjenkati oko vreća s pijeskom na dalekim tržnicama. No, svaki put kad usred buke i vreve sklopimo oči, dopušteno nam je da se ovamo sklonimo, odjeveni u svilena kimona, kako bismo prosudili o onome što vidimo i živimo, kako bismo sredili račune i o svemu razmislili izdaleka.
Ne umijem na zemljovidu označiti put do tih luka, niti odrediti datum pristajanja: katkada dostaje procijep otvoren usred neskladna krajolika, pojava svjetla u magli, razgovor dvojice prolaznika koji se susreću u vrevi, pa da pomislim kako ću, polazeći odande, sastaviti, komad po komad, savršeni grad, načinjen od ulomaka izmiješanih s ostatkom, od trenutaka odvojenih stankama, od signala koje netko odašilje ne znajući tko ih prima. Ako ti kažem da je grad kojemu stremi moje putovanje isprekidan u vremenu i prostoru, čas rjeđi čas gušći, ne smiješ vjerovati da potraga za njim smije stati. Možda se i za vrijeme našeg razgovora raspršen pomalja unutar granica tvojega carstva; možeš mu ući u trag, ali samo onako kako sam ti opisao.
Pakao živućih nije nešto što će biti: ako postoji, onda je već ovdje, onda je to pakao koji svakoga dana nastanjujemo, koji tvorimo bivajući zajedno. Dva su načina da izbjegnemo patnju. Prvi mnogima polazi za rukom: prihvatiti pakao, sroditi se s njime do te mjere da ga više i ne opažamo. Drugi je smion, iziskuje stalnu budnost i učenje: tražiti i znati prepoznati tko i što usred pakla nije pakao, i omogućiti mu da traje, dati mu prostora.
Calvino, Italo. 1998. Nevidljivi gradovi. Ceres. Zagreb.
6 komentara na “Nevidljivi gradovi (Italo Calvino)”
Mademoiselle, jeste čitali ”Ako jedne zimske noći jedan putnik”? 🙂
Počela jednom davno, nije mi se svidjela pa sam ju ostavila za neka drugačija vremena. 😀
Za ovu knjigu sam prvi put čula pre oko pet godina, i to u Madridu, jednom od mojih nevidljivih gradova. Pomislila kako je moram pročitati i evo sad si me ti na nju podsetila. Nakon što sam pročitala prvi odlomak, stavila sam je na spisak knjiga koje moram da kupim. 🙂
Meni je ta knjiga predivna, jedna od najdražih ikada 🙂 Isto sam naišla na nju prije nekih pet godina, na faksu… Nećeš pogriješiti kupiš li ju 😉
Nevidljivi gradovi su me iznenadili stilom i atmosferom koja neodoljivo podsjeća na Borgesa. Poetski izvrsna!
Slažem se! 🙂