NATRON | Kratka priča

Čulo se glasno dok ju je paralo po šavovima. Svjetleće misli, što su se luđački sudarale i odbijale o stijenke lubanje, kratkim su se bljeskom ugasile. Bol se bez zvuka slijevala s mjesta na kojima su nastale poderotine.

Nije joj preostalo drugo nego stegnuti kapcima obzore vanjskoga svijeta, prigušiti postojanje i spustiti se u samu sebe.

Sazvala je suzne oblake i naredila im da krenu sapirati bolnu prljavštinu vanjskog svijeta, prljavštinu dotrajalih odnosa, napornih misli, loših riječi i sramotnih djela. Sve dok ne postane tiha u udisajima ozona pročišćenog svijeta.

Posebnom je tehnikom tada sušila ogromna suzna jezera sve dok se nisu pojavili otoci soli na kojima se sigurno moglo gnijezditi jato njezinih nadanja. Onako kako se gnijezde plamenci na ubojitom jezeru Natron.

Otrovne je komadiće svog unutarnjeg svijeta pretvarala u materijal za potporne stupove novoga dana. Slanu je bjelinu prigrlila kao najplodniju zemlju. Hranila se toplinom svoje jezgre i slovima zaboravljene mudrosti. Pila na nepresušnom izvoru duše.

Ubrzo su njezinim žilama potekle boje i bjelina se počela s poštovanjem uklanjati, započeo je ples kojim je zavodila samu sebe. Plesala je dok nije ugledala sve svoje živote u staklenim odrazima slane pustinje.

Nije kraj. Šaptala si je kroz vječnost.

I novi se život začeo.

Advertisements