Grafiti – grad živi i promišlja

(Ovaj je post skraćena verzija mog teksta Grafiti kao predznak drugosti objavljenog u časopisu Tema 1-2/2011 i u zborniku Koja si ti LEGEnda!? )

U svijetu podvrgnutom globalizaciji koja nas sa smiješkom sve pokušava zbližiti i svesti pod jedno veliko i sretno multikulturalno društvo istih ciljeva hineći razumijevanje za sve i svakoga, kultura i ljudi sve više traže neke nove oblike postojanja koji će ih očuvati od općenitosti i učiniti prepoznatljivijima za one koji su im slični. Svojevrsna potreba za kreiranjem manjih grupa neprestano je prisutna u suvremenom masovnom društvu jer manje grupe pojedincu pomažu da se definira, ali mu i daju razloge za srčanost – svijest o tome da nešto voli i da se za nešto zalaže istovremeno znajući i da nešto ne voli, tj. definirajući se i putem ostalih grupa koje nisu ono što je njegova. Jedan segment života često se razvija do razine kojom nam je lakše svrstati se u određenu grupu čija obilježja tada poprimaju i drugi segmenti pa naše mišljenje o nečemu ili naša priklonjenost nečemu tako dobiva svoj odraz i u našem stilu oblačenja, ponašanju, odnosu prema drugim grupama itd. Sve to daje nam dojam sebepoznavanja i olakšava potragu za istomišljenicima. Grupa nam daje sigurnost i čuva nas od pretjerane rastočenosti u svijetu, smanjujući ujedno i našu osobnu odgovornost. Čak i oni koji pokušavaju prihvatiti veći broj grupa ili pokušavaju ne pripadati ni jednoj, bivaju zbog tih svojih karakteristika opet svrstani u određene grupe.

Grafiti - grad živi i promišlja / Naranča blog — Izvor: http://www.streetartutopia.com/?p=14408

Gubljenje nekih starih oblika ponašanja u novom dobu, za koje postoji razlog vjerovati da su sa smislom bili ukorijenjeni u našoj prirodi, stvara kod ljudi potrebu za egzistiranjem kroz nove tipove plemena, kroz nove rituale i mitove.

Plodom upravo jedne takve potrebe za ostvarenjem, samoartikulacijom i ritualizacijom možemo smatrati i pojavu grafitne umjetnosti. Naime, ne računajući ostvarenja špiljskog čovjeka, grafiti i dalje imaju popriličnu povijesnost, tj. dugu i bogatu tradiciju pa ih tako pronalazimo već na zidovima Pompeja u obliku različitih crtkarija koje se bave uglavnom seksualnim temama (tek su na zidu i pod okriljem anonimnosti mogle zasjati u punoj javnoj slobodi). Upravo je mogućnost da naša misao zasja velika i slobodna, čvrsta i očigledna svima, a da smo pri tome neopterećeni snošenjem odgovornosti za nju (ukoliko tu odgovornost ne želimo snositi), ono što daje posebnost grafitima i što u čovjeku budi instinktivnu potrebu za njima. Ta potreba može ostati na razini čiste neozbiljnosti i površne provokacije ili pak može poprimiti iznimno slojevite umjetničke razmjere.

Danas, kad izdanci urbane kulture već dobrano i ozbiljno zasijecaju one dominantnije tokove, i grafiti, kao likovnjačka sfera ulične supkulture, polako u kolektivnoj svijesti prestaju biti dijelom domene vandalizma (mislim pri tome na grafite kojima je cilj umjetnički izričaj), premještajući se u onu ozbiljnije shvaćenu – umjetničku, te osiguravajući na taj način svojim autorima priznanje koje neki od njih itekako zaslužuju. Na taj način otvaraju se i mogućnosti novih legalnih površina koje im kao odjecima grada po kojem i u kojem žive itekako pripadaju.

Procesom grafitiranja, kojemu svakako možemo pripisati i određene ritualne osobine, grad se prisvaja, osjeća svojim, njegove ulice i zidovi postaju uistinu dio naše stvarnosti, naših života. Ostavljajući trag sprejem/bojom, pojedinci (kojima cilj nije nekultura već umjetnost) daju do znanja da grad kao složen i živ organizam diše i promišlja.

Grad upija i reflektira na svojim zidovima ono što njegov ljudski sloj proživljava kroz medije, političku atmosferu, ali i sferu privatnosti nastojeći na taj način izbaciti poruku, vapaj, poziv ili protest.

Česta su pojava navijački grafiti (vezani prije svega uz nogometne klubove) koji naglašavaju međuprožetost grada klubom i kluba gradom. Likovnim ritualom navijači tako grad označuju kao svoj, prisvajaju ga. To učvršćuje identitet kluba i identitet grupe koju na okupu drži ljubav prema istome klubu. U ovom slučaju to nažalost često znači pripadnost jednoj slabo tolerantnoj homogenoj zajednici koja se definira prvenstveno na način da negira sve drugo i drugačije.

Na zidovima pronalazimo i reakcije na stanja našeg konzumerističkog društva, političke i celebrity scene koje se javljaju najčešće u vidu groteske, ironije i parodije. Provokacije svih vrsta, od kojih neke poprilično maštovito i dosljedno niču niotkuda, plijene pažnju, nasmijavaju, ljute ili jednostavno tjeraju na promišljanje i tako kroz besmisao kojem se obraćaju, ostvaruju svoj smisao.

Grafiti su prije svega instinktivna čovjekova potreba za izjašnjavanjem stavova, a kao neizostavni dio gradskih zidova reflektiraju čovjekovo postojanje bojom spreja. Podebljavajući crte zamagljeno pojedinca u vremenu globalne homogenizacije, pokazuju se kao dokaz postojanja i činjenice da grad živi i promišlja.