Zahvalnost je opipljiva sila. Što je više osjećate, nalazit ćete više razloga da je osjećate. Zahvalnost je čudesna sila, poput čarobnog magneta koji prikuplja a onda i privlači toliko mnogo više nego ste već primili. Ona je poput žive energije koja vam osvjetljava put kako biste postali mnogo više od onoga što ste već iskusili.
Norman Vincent Peale
Sve mi se češće događaju jureći dani pretrpani uobičajenim svakodnevnim zavrzlamama, dani koji me privode svom kraju čvrsto stegnutu u milijune zapetljanih misaonih konaca. Mozak tada vrti sto na sat tražeći sretnija životna rješenja i često zaboravlja disati. Dani su to u kojima se živci brzo troše, postaju mala prozirna vlakanca, pucaju glasno i ostavljaju me bez kontrole u vrtnji koja remeti moju, ali i obližnje životne ravnoteže.
Na kraju se takvih dana obično samo urušim na krevet i u sekundi prepustim tihom, tamnom i mekom nestajanju. Jutra što uslijede obično započinju šokantno i zgužvano, sa stotinama iritantnih „moram“ glasića u pozadini. Prikačim se na pokretnu vrpcu života i krenem ne znajući često što zapravo radim i valjaju li išta ti moji planovi.
Borbe, žurbe, nemiri u kojima vječno nečega fali – vremena, novca, sreće. Vremena u kojima gledam samo u ono čega nemam. A to čega nemam nije ludo pa da mi dođe jer vidi kako tretiram sve ono što imam. Tko bi uopće htio biti dio te zapostavljene ekipe? Zašto to radim? Zato što uglavnom svi to rade. Naučeni smo koncentrirati se uvijek intenzivnije na ono što nemamo, već na ono što imamo. Svi su suvremeni principi (društveni, ekonomski, psihološki, fiziološki) utemeljeni na pretjeranoj potrebi za onim čega nemamo. Pa smo sve depresivniji, pohlepniji, nezadovoljniji, gladniji.
Zahvalnost. Jednostavna i moćna. Podcijenjena i zaboravljena. Zahvalnost na ovome danu, na ovoj kući, na hrani koju jedem, na vodi koju pijem, na odjeći koju nosim, na bićima koja me vole, na zdravlju, na dobrim i lošim iskustvima, na mislima, na proljeću, na zraku, na zalascima sunca, na cvrčcima, na fascinantnim životnim procesima, na čudesima koja nas sve prožimaju.
Nemam ono što nemam zato što mi očito ne treba. Za sreću imam sve što trebam. Pitanje je samo vidim li to.
I eto, prolijevam ja s vremena na vrijeme crnilo i radim kaose misleći da ću tako sa sebe otresti nemire. Slijepa i zaboravna. Pa bolim i samu sebe i sve oko sebe. Želim se naučiti drugačijem. Imala sam se priliku uvjeriti da zahvalnost otvara vrata obilja, da zahvalan stav prema životu doista čini čuda. Voljela bih to ne zaboraviti opet. I svake se večeri prije nestajanja osvrnuti na sve divote koje imam. Možda tada poželi navratiti i ono čega nemam.
You think this is just another day in your life. It’s not just another day. It’s the one day that is given to you today. It’s given to you. It’s a gift. It’s the only gift that you have right now and the only appropriate response is gratefulness.
Naranča blog 
Predivan tekst 🙂 Sve češće nismo više ni zbog velikih, a kamoli pak malih stvari zahvalni. Tek nas bolest ili potresna sudbina u krugu familije ili poznanika malo prodrma, ali ne traje to dugo, dovoljno je prespavati noć, dvije, i nastavljamo po starom.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala, Mirna 🙂 slažem se s tobom…
Sviđa mi seSviđa mi se
Ovaj post je preslika mojih razmišljanja zadnjih tjedana. Hvala ti na još jednom podsjetniku 🙂 U svoju životnu rutinu ubacila sam ritual zahvaljivanja kao dio svakodnevne mentalne higijene jer je moćno, jer obogaćuje, jer veseli i čini svaki dan još ljepšim..a ne košta baš ništa! 🙂
Sviđa mi seLiked by 2 people
e, kako si to odlično rekla 🙂 i ja pokušavam isto i neću odustati 🙂 i nema na čemu! sretna sam kad se na Naranči susretnu slične duše i misli 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Svaki dan donese jedan poklon 🙂 neotpakovan.
Sviđa mi seLiked by 1 person
istina 🙂 i šteta onda taj poklon samo šutnuti pod krevet i zaboraviti 😀
Sviđa mi seLiked by 1 person
Divan tekst, zaista. 🙂 Meni je takođe zahvalnost jako važna i trudim se da u svakom danu pronađem nešto vredno i dobro i da uveče budem zahvalna na svemu što mi je taj dan doneo… Nekada, istina, u žurbi zaboravimo primećivati sve te divne sitnice koje uzimamo zdravo za gotovo, a primetimo ih tek kada nestanu.
Zato se trebamo podsećati na zahvalnost stalno…
Sviđa mi seLiked by 2 people
Hvala puno 🙂 divno je čuti ljude s ovakvim stavom 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Ovo je još jedan tekst s kojim si rekla sve što i ja prolazim, kao da si ovo napisala za mene ili umjesto mene 🙂 I meni se jako često dešavaju dani koji su pretrpani jurnjavom za nečime … ta jurnjava mi ide toliko na živce i sve više vidim besmisao toga. Ali TO nije samo neka stvar, TO je moj cijeli dan, TO je je postao moj život. Kada sam to shvatila, odlučila sam promijeniti razmišljanja, stavove i sve ostalo što me vodi u tu jurnjavu. I tako sam otkrila Zahvalnost, tu prekrasnu ljepotu 🙂 Jer sve što radim i želim napraviti, iako su to fora i fenomenalne stvari, neće imati smisla ako samo trčim za time i ako ne vidim sve ono što imam i što sam već napravila. A jedini kvalitetan način da to sagledam je da osjetim, samo da osjetim kako sam zahvalna. Ako je nekome teško percipirati zahvalnost, onda se to može reći i na način – da ne uzimam zdravo za gotovo ono što imam. Uvijek imam nešto, a kao što i sama kažeš – taman to mi je dovoljno. I još za kraj da dodam – dirnula si me ovim tekstom, posebno samim zaključkom ❤
Sviđa mi seLiked by 1 person
Draga moja Slavenka, fascinantno je kako nam se unutarnja stanja podudaraju 🙂 i da, ta jurnjava. Zna mi se dogoditi da danima manijački popisujem hrpe planova od kojih samo neke uspijevam ostvariti jer dan ima toliko sati koliko ima, a ja sam ipak samo ljudsko biće XD sva budem u tom “moram moram” grču jer mislim da sam s nečim zakasnila, da ću zakasniti, da moram brže bolje to sve napraviti kako bi se nešto konačno promijenilo… u tim slučajevima najčešće brzo pregorim i ne bude apsolutno nikakve koristi od mene… zato mislim da je nužno ipak malo usporiti i, kao što si rekla, osjetiti sve ono što sad imam – tako se počinje rađati zahvalnost, a sa zahvalnošću i spoznaja o tome da je nešto veliko i dobro na mojoj strani oduvijek i da će sve biti dobro 🙂 Mislim da su povremena nezadovoljstva normalna i ne treba svako poistovjećivati s nezahvalnošću, ona su znak da nešto trebamo mijenjati, ali voljela bih i u takvim situacijama ostati svjesna upravo ovoga što sam rekla – nešto je dobro očito na mojoj strani 🙂 takav stav zahtjeva truda i nije ga lako usvojiti odmah, pogotovo ako smo cijeli život učeni da samo gledamo u ono čega nema 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Divan, predivan tekst!
Pročitala sam skoro da ljudskim bićima prosto nije dato da žive u sadašnjem trenutku, da se zbog svoje prirode i nasleđa uvek koncentrišu na ono što dolazi ili na ono što je prošlo, na ono čega se boje, i na to pogotovo, zato što žele što bolje da se pripreme i uhvate u koštac sa nedaćama kada stignu. Zato ja posmatram nekad svog psa i pratim, onako izbliza, šta radi. Veruj mi da sam o zahvalnosti naučila najviše od njega (nje, Duške). Dok ja uvek moram da učinim izvesni mentalni napor da se koncentrišem na sadašnjost, da ne iščekujem i ne sećam se, makar na kratko, ona to radi potpuno nesvesno. I zahvalna je na tom sadašnjem trenutku onako kako ja samo priželjkujem da budem.
Sviđa mi seLiked by 2 people
Hvala puno 🙂 Vidjela sam tvoj komentar taman sinoć prije spavanja, al nisam bila više sposobna odgovarati XD i cijelo jutro razmišljam o tome što si rekla – da zbog svoje prirode ne možemo živjeti u sadašnjem trenutku – mislim da sam i sama čitala nešto slično, al ne mogu se sad sjetiti koja je to knjiga (možda nešto Nietzscheovo) Kako god, slažem se s tobom u potpunosti, lijepo si ovo opisala, a psi su doista bića od kojih puno čovjek može naučiti – živim s tri divne pseće duše koje mi svaki dan učine ljepšim i radosnijim ^_^
Sviđa mi seLiked by 2 people
Od kad imam psa, tj. nju, Anis 🙂 počela sam zamjećivati što znači živjeti u sadašnjem trenutku, a što ne 😀 I bez obzira što to zamjećujem, teško to uspijem heheh! Upravo tako kako si i ti napisala – ona je zahvalna na tom sadašnjem trenutku onako kako i ja samo priželjkujem da budem. Ne znam što da ti napišem, a da osjetim da sam nešto rekla … a imam potrebu nešto reći jer sam osjetila duboko u sebi smisao tvojih riječi, onako, dotakle su me baš baš 🙂
Sviđa mi seLiked by 2 people