Jutro je

naranča, naranča blog, jutro je, jutro, život, u redu je biti tužan

Upali.

 

Jutro je. Sunce je.

Sjediš u sobi i žvačeš stari bombon od jagode pronađen u torbi. Možda te usreći.

Jutro je.

Društvene se mreže lagano pune sretnim mislima  o ožujku – sve će procvjetati, kažu.

Jutro je, a ti već pola sata sjediš i plačeš. Bez ikakvog razloga. Samo zato jer misliš da su sve do sada napravljene odluke krive. Samo zato jer misliš da si tamo gdje ne želiš biti.

Jutro je.

Ti već sat vremena plačeš i ne znaš jesu li to samo hormoni ili si stvarno jako nezadovoljna nečim u svom životu. Ne znaš hoće li to proći za pola sata kad prava žlijezda izbaci pravu tvar ili će ovo stanje tinjati u tebi do kraja života. Ako odmah ne poduzmeš nešto. Ako već danas ne promijeniš nešto.

Jutro je.

A ti imaš nevidljivu omču oko vrata. Misliš kako bi bilo najbolje kad bi se ovaj tvoj život istog trena samo izlio iz tebe, stopio s nebom, zemljom, svemirom.

Jutro je.

I ti misliš da bi bilo bolje da si raspršeno postojanje, da si u isto vrijeme sve i ništa, nešto što ima boju zraka i zvuk zvijezda. Ti bi da si nešto poetičnije. Nešto veće od ove nakupine jada koja se samo bacaka u svom malom začaranom krugu, nedovoljno hrabra za pronalazak boljeg, sretnijeg puta. U svom malom mjestu, u priči koju nisi birala sama, u priči koja je doletjela niotkud, ošinula te u glavu i otada ju ošamućena nosaš uokolo.

Jutro je.

Ti sad već plačeš sat i 20 minuta. Povremeno pomisliš na ljude koji su prošli kroz velike tužne stvari i nisu plakali toliko koliko ti plačeš. Pa te bude sramota. Pomisliš na zdravlje i na to da imaš apsolutno sve što ti treba. Pa te bude još više sramota.

Ali jutro je. A ti ne znaš kako da se pomakneš i kreneš.

I misliš da si budala jer se osjećaš tako kako se osjećaš.

Jutro je. Uzimaš papir. Pisanje je jedino što misliš da možeš i znaš kad ti je ovako.

Pišeš.

Sa svakim je novim redom malo lakše disati. Vidiš. Tvoje su riječi samo htjele van. Papir je sad tvoje ogledalo. Htjela si samo provjeriti jesi li još tu.

Tu si. Dobro je.

To što si ponekad tužna – to je normalno. Na kraju – to je i zdravo. Znaš i sama koliko su ti prijašnje tuge znale pomoći. Da nije bilo njih, ti bi sad možda bila neka bezvezna prazna tabla pored puta. U vječno nasmiješenoj grimasi. Znaš i sama kolika te jeza hvata od vječno nasmiješenoga. Uvijek si mislila da se iza toga krije više užasa nego iza 100 iskrenih plačeva.

Tuga te zatvarala u svoje latice da bi zaglušila sve ostale zvukove. Pustila te tako da promatraš tišinu svoga svemira. Jer u tišini se sve vidi. Na kraju, pokazala ti je koliko lijepih svjetova postoji tu unutra.

Jutro je. Vidiš da si dobro.

Malo nateknuta od plakanja. Ali bez onog tereta na duši.

Smiješ biti tužna. Smiješ plakati.

Al nemoj zaboraviti – jutro je.

I sunce je.

naranča, naranča blog

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin

Advertisements