Upali.
Jutro je. Sunce je.
Sjediš u sobi i žvačeš stari bombon od jagode pronađen u torbi. Možda te usreći.
Jutro je.
Društvene se mreže lagano pune sretnim mislima o ožujku – sve će procvjetati, kažu.
Jutro je, a ti već pola sata sjediš i plačeš. Bez ikakvog razloga. Samo zato jer misliš da su sve do sada napravljene odluke krive. Samo zato jer misliš da si tamo gdje ne želiš biti.
Jutro je.
Ti već sat vremena plačeš i ne znaš jesu li to samo hormoni ili si stvarno jako nezadovoljna nečim u svom životu. Ne znaš hoće li to proći za pola sata kad prava žlijezda izbaci pravu tvar ili će ovo stanje tinjati u tebi do kraja života. Ako odmah ne poduzmeš nešto. Ako već danas ne promijeniš nešto.
Jutro je.
A ti imaš nevidljivu omču oko vrata. Misliš kako bi bilo najbolje kad bi se ovaj tvoj život istog trena samo izlio iz tebe, stopio s nebom, zemljom, svemirom.
Jutro je.
I ti misliš da bi bilo bolje da si raspršeno postojanje, da si u isto vrijeme sve i ništa, nešto što ima boju zraka i zvuk zvijezda. Ti bi da si nešto poetičnije. Nešto veće od ove nakupine jada koja se samo bacaka u svom malom začaranom krugu, nedovoljno hrabra za pronalazak boljeg, sretnijeg puta. U svom malom mjestu, u priči koju nisi birala sama, u priči koja je doletjela niotkud, ošinula te u glavu i otada ju ošamućena nosaš uokolo.
Jutro je.
Ti sad već plačeš sat i 20 minuta. Povremeno pomisliš na ljude koji su prošli kroz velike tužne stvari i nisu plakali toliko koliko ti plačeš. Pa te bude sram. Pomisliš na zdravlje i na to da imaš apsolutno sve što ti treba. Pa te bude još više sram.
Ali jutro je. A ti ne znaš kako da se pomakneš i kreneš.
I misliš da si budala jer se osjećaš tako kako se osjećaš.
Jutro je. Uzimaš papir. Pisanje je jedino što misliš da možeš i znaš kad ti je ovako.
Pišeš.
Sa svakim je novim redom malo lakše disati. Vidiš. Tvoje su riječi samo htjele van. Papir je sad tvoje ogledalo. Htjela si samo provjeriti jesi li još tu.
Tu si. Dobro je.
To što si ponekad tužna – to je normalno. Na kraju – to je i zdravo. Znaš i sama koliko su ti prijašnje tuge znale pomoći. Da nije bilo njih, ti bi sad možda bila neka bezvezna prazna tabla pored puta. U vječno nasmiješenoj grimasi. Znaš i sama kolika te jeza hvata od vječno nasmiješenoga. Uvijek si mislila da se iza toga krije više užasa nego iza 100 iskrenih plačeva.
Tuga te zatvarala u svoje latice da bi zaglušila sve ostale zvukove. Pustila te tako da promatraš tišinu svoga svemira. Jer u tišini se sve vidi. Na kraju, pokazala ti je koliko lijepih svjetova postoji tu unutra.
Jutro je. Vidiš da si dobro.
Malo nateknuta od plakanja. Ali bez onog tereta na duši.
Smiješ biti tužna. Smiješ plakati.
Al nemoj zaboraviti – jutro je.
I sunce je.
Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!
Naranča blog 
Hej draga moja Ivana, ovo je iznimno odličan tekst! mislim da si sabrala u njemu sve ono što većina duša poput nas prolazi, sve ono što se pitamo skoro svakog jutra … upravo sve ovo što si napisala napada me skoro svakog dana, a ponajviše jutra, ona su nekako najkritičnija 🙂 to vječno pitanje jesam li na svom putu, jesu li moje odluke dobre, vode li me zaista ikamo? S druge strane, sve su to zdrava pitanja, a i tuga je osjećaj koji zapravo zdrav. Tugu sve više doživljavam kao osjećaj koji me zbližava samnom 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala, Slavenka 🙂 da, koliko god mi u zadnje vrijeme polazi za rukom “stajati na suncu” većinu vremena, tj. u svemu manje dobrom naći pozitivne strane, ipak ne mogu i ne želim sputavati povremene nalete tugaljivosti i nezadovoljstva. I mislim da je to ok jer obratimo li pažnju na te emocije i na ono što ih uzrokuje, prije ćemo naći nekakvo rješenje. U svakom je slučaju uvažavanje takvih stanja zdravije od kojekakvih samoobmana. Zbog takvih se stanja na kraju krajeva mijenjamo, razvijamo, rastemo 🙂 naučila sam s vremenom brže “probavljati” te osjećaje i koristiti ih u svrhu poboljšanja – u svemu je uvelike pomoglo upravo pisanje 🙂
“Tugu sve više doživljavam kao osjećaj koji me zbližava samnom :)” – lijepo si to rekla i slažem se s tobom 🙂 ❤
Sviđa mi seLiked by 1 person
Kod mene su uvek hormoni 🙂 sa izraženim eskapizmom.
Sviđa mi seLiked by 1 person
a i kod mene su uglavnom 😀
Sviđa mi seLiked by 1 person
Ako je tačno da je smeh zdrav i da leči, da zagrljaj oporavlja, snaži i teši, onda je tačno i to da nas tuga uspravlja i uči nas da budemo jači.
Sviđa mi seLiked by 1 person
slažem se 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Poznat mi je taj osjećaj nakon “bacanja” nakupljenih emocija na papir.. Nakon toga imaš osjećaj da si 100 kila lakši :), a osmijeh se nakon toga s lakoćom pojavi… A i da ponekad nema suza ne bismo do kraja znali cijeniti kako je lijepo kad ih nema 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Slažem se 🙂 sve je to dio procesa učenja, razvijanja, jačanja…
Sviđa mi seSviđa mi se