“Pravo na SOR” – entuzijasti u borbi protiv apsurda

Nova gošća na Naranči je Nikolina Martinović Magdić, žena koju bih ukratko opisala kao izrazito pametnu, vještu s riječima i oštru kad oštra treba biti! Nikolina je jedna od pokretačica i sudionica u građanskoj inicijativi “Pravo na SOR”, a ovom nam je prilikom pojasnila ciljeve inicijative i razloge zbog kojih se odlučila na ovaj način angažirati. Također, prokomentirala je pojedine apsurde hrvatske politike i obrazovnog sustava, dala korisne savjete za pokretanje promjene i objasnila zašto ne želi otići iz svog Slavonskog Broda, prekrasnog grada koji, unatoč ratu, pretvorbi, privatizaciji, trovanju i bijeloj kugi, još uvijek ima potencijal. Puno zanimljivih promišljanja vas čeka u nastavku!

1.Nikolina, dobrodošla! Za početak, možeš li nam reći više o građanskoj inicijativi Pravo na SOR?

Hvala, Ivana, lijep pozdrav tebi i tvojim čitateljima.
Građanska inicijativa “Pravo na SOR” je ustvari spontani projekt nas nekolicine entuzijasta koji su zbog raznih restrikcija u sklopu te mjere naletjeli na prepreke prilikom stjecanja pripravničkog staža koji nam je potreban za polaganje stručnog / državnog stručnog ispita. Isprva okupljeni u Facebook grupu naziva “Pravo na stručno osposobljavanje” dugo smo se dogovarali kako pristupiti rješavanju ovog problema i nakon što je zadnja saborska rasprava na tu temu prilikom donošenja ovogodišnjeg proračuna završila nepovoljno, odlučili smo se i konkretnije djelovati.
Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa (skraćeno SOR) je mjera kojom država potiče poslodavce na zapošljavanje osoba bez radnog iskustva u struci uz plaćenu naknadu od 2620 kn po osobi. U praksi to znači kako osobe rade za minimalnu plaću i poslodavca ne koštaju apsolutno ništa. Najčešći problem je bio ograničenje korištenja mjere na osobe mlađe od 29 godina, jer tu se zakidaju svi koji su se odlučili ponovno ili dalje školovati/ prekvalificirati ili su prolongirali studij zbog raznoraznih razloga. Poslodavci ih na natječaju ili prilikom razgovora automatski diskvalificiraju jer na njih ne dobivaju poticaj. Također, diskriminiraju se i osobe iz ruralnih područja jer potencijalni poslodavci vode računa o putnim troškovima, te je povećan rizik od siromaštva u ionako već ugroženim sredinama. Osobe koje odrađuju osposobljavanje putem mjere SOR nemaju pravo ni na plaćeno bolovanje niti porodiljni dopust, a imaju sve obaveze kao u klasičnom radnom odnosu.  Statistike SSSH-a i ostalih institucija koje su vršile istraživanja pokazuju i kako je mjera SOR općenito utjecala na smanjenje radnih prava, pad plaća u javnom i privatnom sektoru, kao i nestajanje klasičnog pripravništva. Pripravništvo je obično iznosilo 70% plaće, a to je značajna razlika u odnosu na trenutni minimalac kojeg nudi mjera SOR. Uostalom, troškovi školovanja su za većinu Hrvata bili težak teret i svojevrsna pljuska im je i ovakav način osposobljavanja, ruši se i ono malo preostalog dostojanstva i ponosa nakon stečene diplome.

Ukratko, umjetno se stvaraju “radna” mjesta (kažem “radna”, jer to je stručno osposobljavanje za rad BEZ zasnivanja radnog odnosa), stvara se nelojalna konkurencija i održavaju poduzetnici koji su, realno, na izdisaju. Inspekcije pak ne postoje i upravo zbog toga što nitko ne kontrolira poslodavce i ono što osobe na stručnom osposobljavanju zaista rade bude svakakvih situacija. Imamo pravnike koji raznose poštu i kuhaju kave, farmaceutske tehničare koji čiste ljekarne ili rade druge pomoćne djelatnosti, inžinjere koji vrše funkciju tajnica ili dostavljača. Vrhunac apsurda je bio jedan slučaj u kojem sam čula za pripravnike koji su bili primorani oličiti urede putničke agencije u kojoj rade. Želimo skrenuti pozornost kako ne samo da mjera nije fer niti u skladu s Ustavom RH , nego je jako loše zamišljena, manjkavo izvedena i polučila je samo negativne rezultate jer je najčešći ishod da poslodavci nakon isteka godine dana samo uzmu nove osobe iz ponude HZZ-a. Također, mjera se reklamira kao nešto uvedeno po uzoru na EU i kao da se financira sredstvima iz EU fondova, što ne samo da nije istina, nego je 80% sredstava iz našeg proračuna. Ukratko, ispada da porezni obveznici dijele besplatnu radnu snagu, primjerice, bankama koje su već jednom sanirane našim novcima. Nelogično i nepravedno? Itekako!
Uglavnom, jako je teška i opširna tema, mnogo je informacija i djeluje suhoparno, ali doslovno direktno utječe na sve nas u Hrvatskoj – studente koji će tek trebati odraditi svoje i sve ostale koji rade ili se nadaju poslu.

2. Otkud potreba da se angažiraš na ovaj način i kakva ti je to iskustva do sada donijelo?

Potreba da se sama angažiram je nastala iz toga što sam imala i sama preko nekoliko negativnih iskustava koja su proizašla konkretno iz te mjere, odnosno nemogućnosti odrađivanja pripravničkog, a peticija je logičan slijed događaja proizašao iz nekih prethodnih koraka. Nakon višegodišnjeg radnog iskustva, većinom potpisujući ugovore na određeno ili radeći na crno dugo sam razmišljala što učiniti i s kojom strukom ću moći doći do one kategorije “stalni” posao pa sam se odlučila prekvalificirati za zanimanje farmaceutski tehničar jer ta struka više ne postoji u programu redovnog školovanja u BPŽ zadnjih 25 godina, a zdravstvena zanimanja još uvijek dosta dobro kotiraju.

Uložila sam, osim osobnog truda i učenja, nekih godinu dana i pozamašnu svotu za stjecanje kvalifikacija da bih bila odbijena preko nekoliko puta na natječajima za stručno osposobljavanje. Isprva korisnici SOR-a nisu smjeli imati nikakav radni staž, da bi se to zatim prenamijenilo da ne smiju imati staž u struci za koju se osposobljavaju. Neko vrijeme sam bila zaposlena kod poslodavca koji me nije odjavio na vrijeme pa je zbog toga ispalo kako sam u 2016. već koristila sredstva iz EU fondova, a postoji ograničenje koliko puta pojedinac može godišnje pristupiti sredstvima iz EU fondova. Nisam bila obaviještena o tome ni od HZZ-a, niti od tadašnjeg poslodavca pa se žalim pučkoj pravobraniteljici i s njenim pozitivnim odgovorom HZZ kontaktira Ministarstvo rada. Dobivam odgovor da pričekam ipak 2017. godinu i novi proračun jer sredstava u tadašnjem proračunu za SOR više nema. Nakon toga sam zatrudnila i kao takva automatski bivam prebačena u kategoriju “trudna-nezapošljiva”, da bi tadašnja Vlada usput donijela i odredbu kojom se SOR ograničava na osobe mlađe od 29 godina. Pogađate, meni je tada već bilo 29.

Ovogodišnji proračun nije izmjenio ništa, samo je pogoršao našu situaciju i vidite da nemamo previše izlaza osim direktno djelovati u za to zakonski određenim okvirima. Zalaganjem bivšeg ministra Mrsića prijedlog zakona je poslan na ocjenu Ustavnosti, a dok čekamo odgovor peticija je idući logičan slijed događaja ne bi li privukli i pozornost šire javnosti i podignuli svijest o našem problemu, koji uvelike utječe na kvalitetu naših života.

Kao što vidiš samo iz mog iskustva, jako je teško konstruktivno rješavati ovakve probleme i sve frustracije proizašle iz toga. Zakon bi za sve trebao biti isti i pružiti nam svima istu priliku, i onima koji su se školovali kasnije, uz rad, uz djecu, uz bolesti, uz teške financijske prilike. Obrazovanje nema granica, pogotovo ne dobnih, i pogotovo ne u 21. stoljeću gdje ćemo zbog ovako brzih tehnoloških noviteta ionako biti primorani školovati se cijeli život.

3. Tvoj komentar hrvatske politike zapošljavanja i demografske politike?

Nažalost, mi nemamo ni jedno ni drugo, tj. ni politiku zapošljavanja niti demografsku politiku. Iako se naši političari uporno trse prikazati Hrvatsku kao zemlju znanja i vrhunskih stručnjaka, naši rezultati su poražavajući. Pogledajte i kako kotiraju naša sveučilišta u svjetskim razmjerima, brojke su nemilosrdne. Sveopća informatizacija i globalna povezanost poslužila je kao svojesvrsni indikator koliko točno kasnimo u raznim kategorijama. Nezahvalna je ovo tema i ne smatram se kompetentom ni previše govoriti o njoj, ali kao netko tko je već dugo na tržištu rada vidim samo kako se radnička i ljudska prava konstantno krše, plaće padaju, a inspekcije ne funkcioniraju. Pravosuđe ne funkcionira, izgubio se osjećaj sigurnosti i dostojanstvo polako, ali sigurno postaje nedostižni luksuz. Tu i tamo se pojavi poneki dobar primjer poduzetničke prakse, ali ovakvi nakaradni zakoni i visoki nameti doslovno tjeraju ljude u sivu ekonomiju.

Usko vezana uz to je i demografska politika, ona je ustvari neodvojiva od politike zapošljavanja. Teško se odlučiti na zasnivanje obitelji u ovako nesigurnim uvjetima, pogotovo kod nas u Slavoniji gdje se posao teško pronalazi, a ako se i ukaže kakva prilika posao je ili na moru, ili u inozemstvu ili na određeno vrijeme. Ne možete računati samo na porodiljnu naknadu oko koje se uvijek diže buka u predizborno vrijeme, dijete traži puno više od toga. Demografija su i kvalitetne škole i obrazovanje od kuće i dobri vrtići, sigurna igrališta, personalizirani pristup i profesionalna usmjeravanja i konstantni rad-kako sa djecom, tako i sa roditeljima.

4. Što bi u hrvatskom mentalitetu trebalo promijeniti da bismo zaista potaknuli promjenu i riješili neke od ključnih problema?

Uh , teško pitanje. Možda bi trebalo prestati koristiti i tu sintagmu “hrvatski mentalitet” i početi stvari nazivati pravim imenom. Ključ je opet u znanju i sposobnostima. Ne smatram Hrvate ni puno boljima ni lošijima od drugih naroda, ali moramo se pomiriti sa činjenicom kako smo kao nacija poprilično neobrazovani.

Nakon uvođenja državne mature i bolonjskog programa došlo je do porasta školovanih osoba, ali ne nužno i obrazovanih. Voljela bih da svi skupa kao društvo uvidimo razliku, jer kada kažem obrazovani, mislim na ljude koji konstantno ulažu u sebe – tečno govore jezike, sviraju pokoji instrument, čitaju, pohađaju seminare i radionice, aktivno sudjeluju u kulturnom životu svoje sredine, istražuju na razne načine. To je ta razlika između nas i dobrog dijela svijeta koji prosperira. Kod nas je još uvijek bitno “samo ti zaradi papir”, a vani se gleda i iskoristivost istog i što konkretno osoba zna raditi, kako provodi svoje vrijeme, što ima u glavi. Jer ako završavamo fakultete reda radi i imamo skupe diplome “za svaki slučaj”, očito je da tu nešto ne štima.

Nije normalno da imamo magistre primarnog obrazovanja koje ozbiljno “zapinju” sa engleskim, ili pravnike koji su informatički nepismeni. Imamo, nažalost, more i jednih i drugih i još masu takvih primjera. Teško je to priznati, ali to je tako i rezultati govore umjesto nas i zato imamo taj famozni odljev mozgova. Međutim, je li to zaista odljev mozgova, ako te osobe i u inozemstvu rade na kojekakvim pomoćnim poslovima ili je ipak vrijeme za kurikularnu reformu? Nedavni incident oko odlaska dr. Radmana iz države je odličan primjer snobovštine bez pokrića među našim intelektualcima.

I naravno, ključ svega je poduzetništvo – malo, srednje, start-up, kakvo god. Bez poduzetništva nema ničega, ali o tome se ne priča, na tome se radi, čemu mogu i posvjedočiti kao netko tko je odrastao u obitelji poduzetnika, a i sama naginjem istome. Nema tu puno mudrosti, samo rad, rad i rad. I kada misliš da više ne možeš, onda odeš još malo raditi. Nema tu filozofije ni glamura.

Osim toga, definitivno treba početi raditi na iskorjenjivanju nepotizma i korupcije jer inače ništa drugo nema smisla.

5. Ti si iz Slavonskog Broda o kojem u medijima, nažalost, najčešće slušamo zbog velikog zagađenja zraka. Tvoje viđenje tog problema?

Nažalost, moj Brod, najveći Brod na svijetu kako mu mi Brođani tepamo, obično u medije dođe samo kada je na redu neka crna kronika. Moje viđenje problema sa rafinerijom je isto kao i većine Brođana – smatramo se zapostavljeni od svake vlade od devedesetih godina naovamo. Rat i privatizacija su nas iscrpili, a ovo onečišćenje prijeti i da nas fizički istrijebi. Osobno ovo smatram terorizmom i genocidom i ne vidim naznake skorog poboljšanja. Ukoliko vam se moje riječi čine preoštrima, podsjećam kako je najviše djece oboljelih od malignih bolesti upravo iz mog grada, kao i najveći broj oboljelih od raka pluća. Inicijativa “Za čist zrak” je polučila neke rezultate, nekoliko tisuća nas Brođana se okupilo i prosvjedovalo, ali sad izgleda kao da se stvari ne miču sa mtrve točke, iako pojedinci rade u tišini i navijam od srca za njih. Ne vjerujem da je EU nemoćna nego je ovo čisti primjer nesposobnosti naših političara i nedostatka interesa.

S druge strane, moj Brod je prekrasan. Imamo lijepu tvrđavu koja je, usporedbe radi, ekvivalent nuklearnog naoružanja toga doba i spomenik nulte kategorije. Imamo najveću pješčanu plažu skoro u centru grada, najveći središnji trg u državi i prekrasne parkove također. Svake godine je sve više sportskih i kulturnih sadržaja, a grad je i odlično prometno povezan tako da ste svugdje za petnaestak minuta opuštene vožnje. Imamo najbolja peciva u pekari “Noć i Dan”, najbolju instruktoricu yoge u ovom dijelu Europe i glazbenu školu koja rastura na svim natjecanjima. Naša gradska knjižnica ima predivne djelatnike i odličan izbor literature svih žanrova, a kazališno-koncertna dvorana izvrstan program. Brodski obrtnici i ugostitelji su sinonim kvalitete, uslužnosti i ljubaznosti, a strojare izvozimo po cijelom svijetu. Brod je grad intelektualaca, umjetnika, pisaca, sportaša – I.B. Mažuranić, Matija Mesić, Ivica Račan, Mia Čorak Slavenska, Dragutin Tadijanović, Mario Mandžukić, Zoran Šprajc, ma mogu nabrajati do sutra….

Često se zaboravlja i da je Slavonski Brod bio za Jugoslaviju isto ono što je Silicijska dolina za Ameriku danas. To je onaj Brod kojeg ja vidim i volim, to je potencijal koji je još uvijek tu – i nakon rata, pretvorbe, privatizacije, trovanja i bijele kuge.

6.Problemi postoje i u velikom broju drugih gradova i sela, međutim, ljudi uglavnom šute, ako i progovore, lako se daju ušutkati lijepim obećanjima pa kasnije i zaborave da se zapravo ništa nije promijenilo. Kako ljude potaknuti da se više angažiraju oko vlastite dobrobiti?

Šute i daju se ušutkati jer pravih problema možda i nema i sada ovo zvuči kontradiktorno, ali je u neku ruku tako. Činjenica je kako je dobar dio građana uspio “iscijediti” neku mirovinu, stipendiju, socijalu, poticaj, neki izvor prihoda na crno i slično, pravosuđe ne funkcionira, sustava kontrole nema i to se obilato koristi. Nekidan čitam u novinama kako je lokalna blogerica optužena za pronevjeru 333 000 kn jer je podizala mirovinu pokojnog oca prikazujući falsificirane upisnice za fakultete. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali činjenica je da svi znamo onu jednu osobu koja studira “preko veze”, jednog branitelja čiji nam ratni put i nije najjasniji ili nekoga tko radi na crno ili ne prijavljuje radnike. Jedan po jedan i nakupi se toga.

U vremenima krize takve stvari sve više dolaze do izražaja i to je dobro jer brzo će doći do točke pucanja, a dobro je i što se ljudi polako osviještavaju i shvaćaju da tako ne mora biti. Društvene mreže su tome uvelike pomogle jer je lakše komunicirati sa ljudima iz ostatka svijeta, ali treba imati na umu kako smo i mi relativno kratko u demokratskom društvu da bi ljudi shvatili kako sada imaju neka prava i mogućnost dići svoj glas i učiniti neku promjenu.

Onda opet postoji i ona druga strana Hrvatske, ljudi koji teško i naporno rade ne bi li se samo održali iznad površine i oni su ustvari ti koji bi trebali biti nositelji promjene, ali su umorni i zauzeti preživljavanjem, ratama kredita, nenormalnim porezima koje plaćaju i ostalim “veseljima” rada u privatnom sektoru.

Ima svega i nezahvalno je pitanje jer moglo bi se o razlozima unedogled, ali u svijetlu recentnih događaja u Europi, očigledno je kako su na pomolu korjenite promjene i da je tenutno stanje neodrživo.

7. U jednom od govora za medije rekla si da ne želiš otići iz Hrvatske. Zašto?

Jesam, to sam izjavila i iza toga čvrsto stojim, i nisi prva koja se “uhvatila” baš na taj dio moje izjave. Žalosno je da se uopće mora objašnjavati zašto bi netko ostao u Hrvatskoj pored ovakve klime, lijepih ljudi i vizura, ali to je tako, sad je taj famozni “odlazak” postao i svojevrsno pomodarstvo, tema novinskih članaka, reportaža, blogova.

Želim ostati jer volim biti ovdje i to je to. Ja sam onaj mali Ježurka Ježić koji je svugdje negdje bio, svašta proživio i vidio u malo godina, ali nema mira dok nije kod svoje kuće. Nekome će sad ovo zvučati otrcano i nenormalno, ali tako je. Volim biti blizu svoje obitelji i prijatelja, družiti se na nama Hrvatima svojstven, spontani način, jesti finu hranu i uživati u svom gradu bez žurbe i stresa. Da parafraziram jednu davnu izjavu Đorđa Balaševića – ja bih i u New Yorku sjedila ispred kuće na svojoj “šamlici” jer se to tako kod nas radi.

Nisam iskompleksirana svojim porijeklom, a zahvaljujući roditeljima imala sam priliku i dosta putovati. Nije mi fascinantan npr. njemački smisao za preciznost i nego me zanima kako to implementirati kod nas? Zašto finska djeca ne pišu zadaću, a moja sestra mora? Zašto je Švedska napredna sekularna država, a kod nas se crkva financira iz proračuna? Zašto se kod nas na preglede čeka mjesecima, a Danci to rješe odmah? Mnogo je takvih pitanja, a tko će ih rješavati ako svi odemo?

8. Na koje sve načine možemo podržati inicijativu Pravo na SOR i što bi poručila čitateljima Naranče?

Građansku inicijativu “Pravo na SOR” je moguće podržati na nekoliko načina, lajkanjem i dijeljenjem naše istoimene stranice ili vlastitim potipsom online peticije ili na našem štandu. Djevojke koje su angažirane na projektu u Zagrebu rade punom parom i ostvarujemo suradnju s nekim državnim tijelima, uglavnom se pomiče nešto i imamo razloga vjerovati u pozitivan ishod.

Uskoro krećemo u nacionalnu kampanju skupa sa SSSH, koju smo najavili pressicom na zagrebačkom Zrinjevcu, pokrenuta je Facebook stranica “Vrijedim više” i toplo pozivam čitatelje da se i sami uključe lajkanjem i dijeljenjem jer planiramo i proširenje kampanje. Uz tu stranicu, šira javnost će i dalje biti informirana o našim akcijama putem medija, a uvijek nam se mogu i sami pridružiti jer, kako sam već napomenula, SOR je srušio cijenu i radnička prava svima koji rade ili se tek planiraju zaposliti. Toplo preporučam i FB stranicu “Mlade radnice i mladi radnici” na kojoj je moguće vidjeti, naravno uz dozu humora, kakve su sve zloupotrebe ove mjere prisutne na trenutnom tržištu rada.

Čitateljima Naranče poručujem da i sami aktivno sudjeluju na rješavanjima problema koji ih muče jer ako vas nitko ne čuje, pretpostavlja se da problema nema. Ustvari sam pozitivno iznenađena koliko nam se ljudi svakodnevno javlja u inbox ili nekim drugim kanalima da pitaju mogu li kako pomoći, spojiti nas s nekim u Saboru itd. Uvijek netko zna nekoga tko pak opet poznaje nekoga… Ljudi možda djeluju nezainteresirano, ali vjerujte da znaju prepoznati kada se borite za neki pravi cilj i žele vam pomoći. Ponekad je samo dovoljno pitati i priznati da ne možemo uvijek sve sami.

9. I ono što pitam sve svoje goste – tvoj recept za bolji svijet?

Moj recept za bolji svijet? Živi i pusti druge da žive, čitaj kvalitetne knjige, putuj, piši, sviraj, ne opterećuj se materijalnim stvarima niti tuđim mišljenjem i okruži se osobama koje voliš. Ne osuđuj nikoga i aktivno radi na tome da promjeniš svijet oko sebe, ili makar sebe. To bi valjda bilo to.

Hvala Nikolini i na vremenu koje je izdvojila za Naranču, ali i na nesebičnom angažmanu za bolje sutra svih nas! Ovom prilikom ju i javno pozivam da krene već više pisati nekakav blog, ja bih ga jako voljela čitati 🙂

A vi, dragi moji svi ostali, podržite inicijativu “Pravo na SOR” svojim potpisom i lajkovima na FB stranici!

Pozdrav do idućeg posta! 🙂