Mia Couto mozambički je pisac portugalskog podrijetla i jedan od meni najdražih književnika. U Hrvatskoj su prevedena tri njegova djela, romani Mjesečarska zemlja, Pod stablom frangipanija i Lavičina ispovijed. Ovom prilikom donosim vam ulomke romana Pod stablom frangipanija.
Roman u svojoj srži ima teške događaje vezane za mozambičke ratne godine, a stilskim karakteristikama pripada magijskom realizmu – svijet romana gradi se isprepletanjem stvarnih događaja sa snovima, afričkom mitologijom i vjerovanjima.
Evo što je o romanu rekao sam autor:
Roman Pod stablom frangipanija napisao sam u poslijeratnom periodu, u jednom vrlo sretnom trenutku za Mozambičane, kad su se odjednom otvorile mnoge mogućnosti. Mir je doživljen kao neka vrsta čuda, jer nakon šesnaestogodišnjeg nasilja nitko više nije vjerovao da je moguće živjeti u miru. l mene je ponijela ta opijenost, ali sam bio svjestan i dubljih tragova koje je rat za sobom ostavio, a koji tada još nisu bili posve vidljivi. Godine 1992., odmah nakon mirovnoga sporazuma, ljudi su još uvijek živjeli kao da su opkoljeni, jer tijekom mnogih ratnih godina nisu mogli izlaziti iz gradova. Taj je osjećaj simbolički prikazan u utvrdi u kojoj se odvija radnja romana. Oko utvrde naslućuju se beskrajni krajolici (budućnost), ali putevi su još uvijek zasijani minama. U romanu se osjeća svojevrsno smirenje i sreća, ali i upozorenje da će duboke rane dugo zacjeljivati. Primjerice, jedan lik romana upozorava: najbolji način da se rat prekine jest da se nikada i ne započinje.
(FRANGIPANI – tropsko stablo koje izgubi svo lišće u vrijeme cvata, pripada vrsti Plumeria, a prema mozambičkim vjerovanjima, u njemu žive dobri duhovi, zaštitnici ognjišta pa se to stablo uglavnom drži na terasama, na ulazu u kuću.)
Dakle, Pod stablom frangipanija.
Ja sam od onih mrtvaca kojima nisu prerezali nepupčanu vrpcu. Ja sam među onima kojih se nitko ne sjeća. Ali ne lutam okolo mučeći žive. Prihvatio sam zatočeništvo rake, zavukao se u spokoj kakav priliči preminulima.
Tišina stvara prozore kroz koje se svijet prozire. Ne zapisujte, ostavite tu bilježnicu na podu. Ponašajte se poput vode na staklu. Tko je kap, uvijek kaplje, tko je magla, ispari. U ovom utočištu postat ćete veliko uho. Jer mi ovdje uvelike živimo usmeno.
Ujutro sam bio dijete, puzao, hodao četveronoške. Popodne sam bio odrastao čovjek, pravilno hodao i govorio. Noću se moja koža već naborala, glas oslabio i boljela me čežnja što nisam živio.
Teško mi je prisjećati se. Jer mi je sjećanje rastrgano, dolazi mi u nepovezanim djelićima. Ja želim mirno pripadati samo jednom mjestu, ja želim mir u kojem se sjećanja ne lome. Biti sav u jednom životu. I tako biti siguran da ću umrijeti samo jedan jedini put.
Nije nas oružje porazilo. Dogodilo se da smo mi, Mozambikanci, vjerovali kako su duhovi koji dolaze stariji od naših. Vjerovali smo da su čarolije Portugalaca moćnije. Zato smo ih pustili da vladaju. Tko zna, možda su njihove priče bile čudesnije?
Slušala sam glasine o krvoprolićima kao da se događaju na nekom drugom svijetu. Kao da je sve to samo san. A snovi su poput oblaka: ništa nam ne pripada osim njihove sjene. Ono što je meni pripadalo bile su brze sjene ponad zemlje. Slušala sam što se šaptalo o mom mužu. I plakala sam.
Bit ćeš onaj koji sanja i ne pita je li to istina. Bit ćeš onaj koji voli i ne pita je li to ispravno.
To je zemlja, moja zemlja! Iako zastrašujuća i prašnjava, ona mi se prikazala kao jedino mjesto na svijetu. Moje srce, ipak, nije bilo pokopano. Bilo je ondje, uvijek je bilo ondje, cvjetajući na frangipaniju.
Postupno ću izgubiti ljudski govor, preuzet će me narječje zemlje. Na osvijetljenoj terasi ostavljam svoj posljednji san, stablo frangipanija. Ostat ću u zvuku kamena. Liježem stariji od zemlje. Odsad ću spavati, spokojniji od smrti.
Couto, Mia. 2003. Pod stablom frangipanija. V.B.Z. Zagreb.
Naranča blog 