Mia Couto, Pod stablom frangipanija, Mozambik, knjige, književnost, frangipani

Pod stablom frangipanija (Mia Couto)

Mia Couto mozambički je pisac portugalskog podrijetla i jedan od meni najdražih književnika. U Hrvatskoj su prevedena, nažalost, samo dva njegova djela, romani Mjesečarska zemlja i Pod stablom frangipanija. Obje su mi knjige iznimno drage, a ovom prilikom donosim vam ulomke romana Pod stablom frangipanija.  Ovaj način predstavljanja knjiga (citatima) volim jer me i samu inače tako knjige najlakše imaju priliku zainteresirati – dobijem odmah obrise atmosfere djela i autorovog stila. Ne znam kako je kod vas? 😀

Što se spomenutih romana tiče, oba u svojoj srži imaju teške događaje vezane uz mozambičke ratne godine, a stilskim karakteristikama pripadaju svojevrsnom magijskom realizmu – svijet romana gradi se isprepletanjem stvarnih događaja sa snovima, afričkom mitologijom i vjerovanjima. Budući da sam veliki ljubitelj afričke književnosti i kulture, ovo je za mene bila dobitna kombinacija.

Evo što je o romanu rekao sam autor:

Roman Pod stablom frangipanija napisao sam u poslijeratnom periodu, u jednom vrlo sretnom trenutku za Mozambičane, kad su se odjednom otvorile mnoge mogućnosti. Mir je doživljen kao neka vrsta čuda, jer nakon šesnaestogodišnjeg nasilja nitko više nije vjerovao da je moguće živjeti u miru. l mene je ponijela ta opijenost, ali sam bio svjestan i dubljih tragova koje je rat za sobom ostavio, a koji tada još nisu bili posve vidljivi. Godine 1992., odmah nakon mirovnoga sporazuma, ljudi su još uvijek živjeli kao da su opkoljeni, jer tijekom mnogih ratnih godina nisu mogli izlaziti iz gradova. Taj je osjećaj simbolički prikazan u utvrdi u kojoj se odvija radnja romana. Oko utvrde naslućuju se beskrajni krajolici (budućnost), ali putevi su još uvijek zasijani minama. U romanu se osjeća svojevrsno smirenje i sreća, ali i upozorenje da će duboke rane dugo zacjeljivati. Primjerice, jedan lik romana upozorava: najbolji način da se rat prekine jest da se nikada i ne započinje.

(FRANGIPANI – tropsko stablo koje izgubi svo lišće u vrijeme cvata, pripada vrsti Plumeria, a prema mozambičkim vjerovanjima, u njemu žive dobri duhovi, zaštitnici ognjišta pa se to stablo uglavnom drži na terasama, na ulazu u kuću.)

Mia Couto, Pod stablom frangipanija, Mozambik, knjige, književnost
Mia Couto

Dakle, Pod stablom frangipanija.

Ja sam od onih mrtvaca kojima nisu prerezali nepupčanu vrpcu. Ja sam među onima kojih se nitko ne sjeća. Ali ne lutam okolo mučeći žive. Prihvatio sam zatočeništvo rake, zavukao se u spokoj kakav priliči preminulima.

Tišina stvara prozore kroz koje se svijet prozire. Ne zapisujte, ostavite tu bilježnicu na podu. Ponašajte se poput vode na staklu. Tko je kap, uvijek kaplje, tko je magla, ispari. U ovom utočištu postat ćete veliko uho. Jer mi ovdje uvelike živimo usmeno.

Ujutro sam bio dijete, puzao, hodao četveronoške. Popodne sam bio odrastao čovjek, pravilno hodao i govorio. Noću se moja koža već naborala, glas oslabio i boljela me čežnja što nisam živio.

Teško mi je prisjećati se. Jer mi je sjećanje rastrgano, dolazi mi u nepovezanim djelićima. Ja želim mirno pripadati samo jednom mjestu, ja želim mir u kojem se sjećanja ne lome. Biti sav u jednom životu. I tako biti siguran da ću umrijeti samo jedan jedini put.

Mia Couto, Pod stablom frangipanija, Mozambik, knjige, književnost
Gold Miner, Mozambique by Robin Hammond, Panos

Nije nas oružje porazilo. Dogodilo se da smo mi, Mozambikanci, vjerovali kako su duhovi koji dolaze stariji od naših. Vjerovali smo da su čarolije Portugalaca moćnije. Zato smo ih pustili da vladaju. Tko zna, možda su njihove priče bile čudesnije?

Slušala sam glasine o krvoprolićima kao da se događaju na nekom drugom svijetu. Kao da je sve to samo san. A snovi su poput oblaka: ništa nam ne pripada osim njihove sjene. Ono što je meni pripadalo bile su brze sjene ponad zemlje. Slušala sam što se šaptalo o mom mužu. I plakala sam.

Bit ćeš onaj koji sanja i ne pita je li to istina. Bit ćeš onaj koji voli i ne pita je li to ispravno.

To je zemlja, moja zemlja! Iako zastrašujuća i prašnjava, ona mi se prikazala kao jedino mjesto na svijetu. Moje srce, ipak, nije bilo pokopano. Bilo je ondje, uvijek je bilo ondje, cvjetajući na frangipaniju.

Postupno ću izgubiti ljudski govor, preuzet će me narječje zemlje. Na osvijetljenoj terasi ostavljam svoj posljednji san, stablo frangipanija. Ostat ću u zvuku kamena. Liježem stariji od zemlje. Odsad ću spavati, spokojniji od smrti.

Mia Couto, Pod stablom frangipanija, Mozambik, knjige, književnost

Couto, Mia. 2003. Pod stablom frangipanija. V.B.Z. Zagreb.

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s