Veliki Gatsby (F. Scott Fitzgerald)

Gotovo pet godina! Mora da je čak i ovoga popodneva bilo trenutaka u kojima Daisy nije ispunila sve njegove snove – ne svojom krivnjom, nego zbog izvanrednog dometa njegovih iluzija. One su premašivale nju, premašivale sve. On ih je izgrađivao svom svojom stvaralačkom strašću, nadodajući im uvijek nešto novo, ukrašavajući ih svakim blistavim percem na koje je naišao u svom životu. Nikakva vatra ni studen ne mogu se mjeriti s onim što je čovjek kadar nagomilati u svome sablasnom srcu.

Ne mogu vam, stari druže, opisati kako sam se iznenadio kad sam otkrio da je volim. Neko sam se vrijeme čak nadao da će me odbaciti, ali nije, jer je i ona mene voljela. Vjerovala je da mnogo znam, jer sam znao stvari koje su njoj bile nepoznate. Eto, tako sam se udaljio od svojih ambicija i svake sam minute padao sve dublje u ljubav i najednom, ni za što više nisam mario. Što će mi veliki pothvati kad mi je bilo ljepše pričati njoj o onome što kanim poduzeti.

A ja sve mislim da ni sam Gatsby više nije vjerovao da će stići, pa mu je možda već bilo svejedno. Ako je to točno, onda mora da je naslutio da se njegov stari, uzbudljivi svijet rasplinuo, da je previsokom cijenom plaćao svoje predugo zanošenje jednim jedinim snom. Mora da je kroz stravično lišće ugledao neko nepoznato nebo, i zgrozio se kad je otkrio kako je ruža groteskna biljka i kako jadno izgleda sunce na jedva proklijaloj travi. Novi svijet, tvaran ali ne stvaran, kojim nasumce lutaju bijedne prikaze što udišu snove poput zraka … kao ona pepeljasta, fantastična spodoba što se, kroz bezoblično drveće, upravo šulja prema njemu.

Tom i Daisy bijahu lakomisleni ljudi – upropaštavali su ljude i stvari i onda se povlačili u svoje bogatstvo ili u svoju beskrajnu lakomislenost, ili što je god to bilo što ih je povezivalo, ostavljajući drugima da čiste nered koji su napravili.

Gatsby je vjerovao u zeleno svjetlo, u opojnu budućnost koja iz godine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je onomad, ali ništa za to – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke … A jednog lijepoga jutra…

I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost.