Posvetila se kući i vrtu, opsesivnim ribanjima i čišćenjima, ispraznim razgovorima s uvijek ogorčenim susjedama i prešutnim natjecanjima u nekoliko čistunskih kategorija. I tako iz dana u dan. Ponekad se osjećala kao da živi u pješčanom satu. Kad bi jedan dan iscurio, nekakva nevidljiva ruka bez pitanja bi preokrenula sat i sve bi nanovo krenulo – uvijek isto, bez nadanja, bez osjećanja.
Sipao se tako dan za danom i nikakvog prevrata nije bilo na vidiku. Sve dok nije došla prljava kiša i saharskim pijeskom počela provocirati sterilne, do visokog sjaja uglancane živote.

Treba imati na umu koliko velik dio života provedemo na poslu. Zar se stvarno onda isplati odabrati nešto što nam se uopće ne sviđa? Je li doista realnije i normalnije odabrati svjesno toliki komad života provesti u nezadovoljstvu? Zar se stvarno ne isplati pokušati drugačije? Kakav god vaš odgovor sad bio, obratite pažnju na razloge u ovom tekstu i onda sami sebi iskreno odgovorite – isplati li se biti ‘realan’ i ‘normalan’? Isplati li se izgubiti radost, polet, zdravlje?