Iz nekoga suludog razloga u narodu postoji vjerovanje da za Božić sve mora biti onako kako inače nije, da se baš tad mora izmicati sav namještaj ne bi li se očistili svi kutevi kuće koji nam inače i ne padnu napamet, da se baš tad mora smaknut svaki i onaj tek rođeni kućni pauk i ukloniti svako prokleto nametničko zrnce prašine, da se baš tad mora napeći toliko mesine da je ima dosta za narednih sedam dana dok se svima ne počne povraćati od nje.

Čini se kako i u onome što volimo mora postojati određena razina organizacije i prisile želimo li da se stvari nastave kretati u željenom smjeru i onda kad nam baš i nije dan/tjedan/mjesec – nije dovoljno samo voljeti, potrebno se truditi, postavljati ciljeve, planirati i planirano provoditi u djelo. Mislim da je upravo nedostatak konkretnog plana kojim bi proveli u djelo svoje želje jedan od glavnim razloga što živote provedemo radeći ono što nas ne ispunjava.

Stranci obično, kad stignu u našu zemlju u potrazi za preplanulošću, dobrom hranom, bogatom kulturnom baštinom i nevjerojatno ljubaznim domaćinima, ostanu očarani i divnom sposobnošću naših ljudi da u svako doba dana nađu vremena za polagano ispijanje kave. Istina, na razvijanju te vještine radili smo predano stoljećima, bilo je vrijeme da svijet prepozna taj trud. Kad god, u svako doba dana, po svim vremenskim uvjetima – ima nas po kafićima. Trudimo se.

Znala sam da želim drugačije no ni samoj mi nije bilo potpuno jasno što to drugačije zapravo predstavlja. Ipak, kako sam stvarala Naranču, Naranča je stvarala mene. Pišući, nekako sam samoj sebi postajala vidljivija pa mogu reći da mi je ovih godinu dana vođenja bloga uvelike pomoglo da se sredim na nekoliko razina i da shvatim što bih ja i kako sama sa sobom. Sve skupa ne bi bilo ni približno tako lijepo i sretno da nije vas, dragi moji čitatelji. Iz toga razloga htjela sam vas na neki način ovom prilikom malo razveseliti!