Stranci obično, kad stignu u našu zemlju u potrazi za preplanulošću, dobrom hranom, bogatom kulturnom baštinom i nevjerojatno ljubaznim domaćinima, ostanu očarani i divnom sposobnošću naših ljudi da u svako doba dana nađu vremena za polagano ispijanje kave. Istina, na razvijanju te vještine radili smo predano stoljećima, bilo je vrijeme da svijet prepozna taj trud. Kad god, u svako doba dana, po svim vremenskim uvjetima – ima nas po kafićima. Trudimo se.

Znala sam da želim drugačije no ni samoj mi nije bilo potpuno jasno što to drugačije zapravo predstavlja. Ipak, kako sam stvarala Naranču, Naranča je stvarala mene. Pišući, nekako sam samoj sebi postajala vidljivija pa mogu reći da mi je ovih godinu dana vođenja bloga uvelike pomoglo da se sredim na nekoliko razina i da shvatim što bih ja i kako sama sa sobom. Sve skupa ne bi bilo ni približno tako lijepo i sretno da nije vas, dragi moji čitatelji. Iz toga razloga htjela sam vas na neki način ovom prilikom malo razveseliti!

Kao mala bila sam jako fascinirana životinjama, biljkama, prirodnim pojavama – htjela sam biti ženski David Attenborough (ako ćemo iskreno, želim to i danas). Fascinirao me i onaj koji je to sve skupa uspio osmisliti, stvoriti – tako lijep svijet sa svim tim šarenim bićima.„Tko je to sve stvorio?“ pitala sam. „Bog, Ivana, dragi Bog“, odgovarali su mi. I onda me tjerali da se nedjeljom idem s tim Bogom u crkvu družiti. No Bog na kakvog sam u crkvi nailazila niti je bio zanimljiv kako bi čovjek očekivao da bude zanimljiv netko tko svaki dan može tolika čudesa stvoriti, niti je bio raspoložen za druženje. Njega ovaj život nije zanimao. On je cijenio smrt i ono što poslije smrti dolazi iako nitko zapravo nije znao što nas to tamo čeka.

Iako su ljudi po svim definicijama društvena bića, meni je čini se taj društveni dio nekako naknadno i nakaradno zašiven tijekom procesa proizvodnje pa sam dosta truda morala uložiti da bi izgledao prirodno. Ipak, kako su mi pretjeranu osjetljivost i potrebu za ljubavlju ugradili besprijekorno, u jednom sam se trenutku upustila u borbu sa sobom i svijetom, poželjela sam biti prihvaćena i društvena, započela čudan ples uklapanja.

Jutro je.

Ti već sat vremena plačeš i ne znaš jesu li to samo hormoni ili si stvarno jako nezadovoljna nečim u svom životu. Ne znaš hoće li to proći za pola sata kad prava žlijezda izbaci pravu tvar ili će ovo stanje tinjati u tebi do kraja života. Ako odmah ne poduzmeš nešto. Ako već danas ne promijeniš nešto.

Poruka je stigla s bloga koji mi je, moram priznati, baš prirastao srcu i postao nekom vrstom svakodnevnog podsjetnika na ljepšu stranu života i bivanja, na mogućnost promjene, na mogućnost rasta. Blogu je ime Bjutologija, a zajedno sa svojim YouTube kanalom Bjutilogija TV predstavlja sretnu kombinaciju koja mi je nemali broj puta izmamila osmijeh na lice i dala skice za odgovore na pitanja koja su me duže vrijeme mučila.