MEDIJSKI UŽAS – o halapljivom konzumiranju tuđe nesreće

Ne postoji način da normalno funkcioniramo ako se od trenutka kad ujutro otvorimo oči do trenutka kada ih navečer ponovno sklopimo punimo hororima s TV-a i morbidnim člancima s portala.

Zašto bih svaki dan morala započinjati s nesrećama i tuđim jadom? S tragedijama koje su se dogodile na drugom kraju svijeta? Ili s glupavim analizama novinara koji su davno zaboravili što bi novinarska profesija trebala biti? Koji su se posvetili lovu na klikove žrtvujući pri tome profesionalnost i istinu, zanemarujući zdrav razum i odgovornost koju imaju. Da bih bila informirana?

Ne hvala. Biram ostati neinformirana i držati se stvari koje smatram važnima. U ovom slučaju neinformiranost znači samo to da ne možeš s bakom iz ulice prokomentirati najnovije stravične nesreće. Puno je doista bitnih stvari oko kojih se treba informirati, a do kojih većina ljudi i ne stigne jer ih putem zatrpa smeće s naših portala i TV kanala.

Dovoljno vam je pogledati samo naslove kojima nas svakodnevno bombardiraju otkako je korona počela. Po tim naslovima često sve izgleda toliko apokaliptično i beznadno da čovjeku dođe da odustane od života. Jer, po pisanju medija, ono najgore nas uvijek tek čeka, uvijek vreba iza ugla, čeka da se samo malo opustimo pa da nam zvizne šamarčinu, da i naša zombi apokalipsa započne.

Pa vi budite informirani. Budite neprestano u stanju pripravnosti, zalijepljeni za ekrane i pustite medijima da maze taj grč u vašem stomaku, da ga hrane užasima sve dok se ne pretvorite u crni oblak nad vlastitim životom.

To kako mediji tretiraju našu psihu i koriste našu pažnju je doslovno za tužbu.

Ali čini se da mi volimo takva mentalna silovanja. I da nema tu ni žrtve ni počinitelja sve dok i jedna i druga strana pristaju na taj poremećeni odnos. Mediji da proizvode takve sadržaje, a mi da ih konzumiramo. Netko mora stati i izaći iz tog bolesnog kruga. A taj netko moramo biti mi. Jer dok mi zijevamo k’o ptići za tuđim tragedijama, oni će nas time kljukati.

I eto na što se svela novinarska profesija.

Sramota me kad gledam kako k’o gladni lešinari jedva dočekaju neku tragediju pa ju onda na sve moguće i nemoguće načine razvlače po svojim usranim portalima i vijestima. Sramota me jer sam čovjek kao i oni. Jer i sama nekad zinem na takve stvari i hipnotizirano promatram.

Pitam se zašto toliko volimo užas koji nam se putem medija servira?

Možda se jedino tako osjećamo živima, možda nam je potreban taj svakodnevni kontrast sa smrću kako bismo shvatili da smo živi. Možda se imamo samo potrebu uvjeriti da je nekome gore nego nama, da naš život nije najjadniji na svijetu.

Toliko se u te strašne tuđe priče volimo uživljavati, volimo se na njih rasplakati kao da se sve to događa nama. Znači li to da volimo zauzimati ulogu žrtve jer je tako uvijek lakše? Prepustiti se i čekati da nas netko drugi spasi?

Toliko svi kukamo neprestano da nekad mislim kako nam je drago što smo u situaciji u kojoj jesmo, jer imamo izgovor (jadan doduše, ali imamo) za pasivnost – ne mogu spasiti ništa, ne mogu učiniti ništa, ne mogu mijenjati ništa.

I što više gledamo i slušamo gluposti koje nam mediji serviraju, to smo užasnutiji i to smo gladniji, hipnotiziraniji, preplašeniji. A što smo preplašeniji, to je lakše nama manipulirati.

Postajemo paralizirana masa koju se lako da cijediti i koja s vremenom na užas prestaje reagirati. Prestanemo ga osjećati na ispravan način čak i kad je u našoj blizini. Kad bismo se trebali pomaknuti. Reagirati. Podići glas za nešto. Mi samo sjedimo, tupi i gluhi. I promatramo. Pa okrenemo glavu i promatramo nešto drugo, pa treće, četvrto… oh, toliko je toga na programu do kraja dana!

Ugasimo TV i nemojmo se bojati. Krenimo mijenjati stvari na bolje. U svom životu, u svom okruženju. Ne moramo promijeniti cijeli svijet, dovoljno je mijenjati vlastiti.

Umjesto života u konstantnom strahu i kukanju, možemo izabrati život u nadi i neodustajanju. Taj izbor nije ništa manje vrijedan ili manje razuman od ovoga prvoga samo zato što je pozitivan. Istina, taj put je teži put. I zahtjeva od nas neprestani angažman. Zato ga tako malo ljudi još uvijek bira. Većina još uvijek bira čekati i kukati. Ili samo kritizirati.

Ne dozvolite da vas uvjere u to da je čovjek ‘realan’ jedino ako je očajan, jadan i čangrizav; ako samo s razočaranjem komentira trenutno stanje, a ne daje nikakva zdrava rješenja. Jer takvi nažalost danas slove kao realni. I njih se sluša. Kojekakvi ‘stručnjaci’ na TV-u i portalima, zapušteni novinari koji vlastiti očaj rado prenose na svoje čitatelje.

Samo komentiraju i kritiziraju, bez da ikad išta konstruktivno iz njih izađe. I ne može izaći jer su svjesno odabrali utapati se u vlastitim frustracijama i nesposobnosti da stvari sagledaju iz druge perspektive, da preuzmu odgovornost i u moru užasa nađu način da svoj glas iskoriste za nešto dobro i konstruktivno.

Nemojte biti kao oni. Birajte promjenu, birajte dobro. I, pored ovakvih medija kakve imamo danas, slobodno ostanite ‘neinformirani’.

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati posebni sadržaji vezani za kreativne industrije, rad od kuće, pisanje, online obrazovanje i osobni razvoj!

Preuzmite besplatno e-knjigu “Kako tražiti i naći posao koji ćete voljeti” s hrpom korisnih savjeta koji će vam olakšati put do posla o kakvom sanjate!

Sadržaji s Naranče zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.