Pustinja

Posljednja kiša donijela je pijesak iz daleke Sahare i umrljala tek oprane prozore. Dok ih je nanovo glancala, nervoznim joj se trzajem oka nekoliko puta pažnja usmjerila na vlastiti odraz u staklu. Bljeskalo je nezadovoljstvo.

Nekako je nemirna bila od jutra kako se probudila. Zapravo, nešto ju je nagrizlo još jučer kad je na vijestima čula za taj pijesak iz Sahare. Prokomentirala je tu napast i pred mužem koji je došao kasno kući i sa susjedama koje su tog jutra svoje prve sate odlučile potrošiti upravo na manijakalno uklanjanje egzotične prljavštine sa svih vidljivih površina.

Do podne se cijela ulica već blistala i iz oku ugodnih kuća počeli su dopirati mirisi ručka. Nju je i dalje opsjedao nekakav nemir dok se meso peklo na laganoj vatri. Sahara. Ta joj je riječ neprestano jekom odzvanjala u glavi, suha i zrnasta. Sa zanimanjem ju je izgovorila naglas dok je u umivaoniku prala krpe umrljane pijeskom. Saharom.

Razmišljala je o putu koji su prošla ta zrnca. O svemu onome što su doživjela. Kako li je tamo sada u njihovoj dalekoj zemlji? Koliko li je prostranstvo s kojeg su usisana nebu pod oblake? Misli o zrncima odvele su ju u neke suhe, tople krajeve, gdje su ljudi hodali bosi, gdje su ženama šarene narukvice zveckale oko zglobova ruku, gdje su mirisali nekakvi čudni začini, gdje su kože bile tamne, iživljene drugačijim životom.

Glava joj se napunila krhotinama sjećanja koja nisu bila njezina. Podignula ju je i u zrcalu ugledala sebe. Blijedu, umornu, raspršenu. Ta lažna sjećanja bile su slike iz knjiga i dokumentarnih filmova o Africi koje je godinama upijala svojom željom da jednog dana posjeti ovaj kontinent. Podsmjehom su ju ponizili svaki put kad bi kao djevojka to pred svojima spomenula. Iste podsmijehe neodobravanja i ‘vraćanja u realnost’ dobivala je tijekom cijeloga života. Od majke kad joj je u povjerenju rekla da nije sigurna želi li se udati, od muža kad je rekla da bi išla raditi, a ne biti kod kuće. Nekad joj se činilo da ju život i ne zna pogledati drugačije nego tim svojim podsmjehom neodobravanja.

Malo po malo, zaboravila je Afriku, zaboravila slobodu izbora, zaboravila da postoji svijet izvan njezine kuće i dvorišta. Ugasila se. Postala suha i zrnata. Poput pijeska se počela oblikovati prema kalupima koji su joj dani. Sama sa sobom jednostavno bi se rasipala i nestajala, prolazila bi kroz prste životu prelako, bez opiranja. Vjetrovi su ju raspuhivali, voda je samo prolazila kroz nju.

Jedinu kćer dobila je dok su još rijetke kiše natapale njezinu utrobu. A onda se i utroba osušila, puno prije nego što je trebala. Nikome više život nije mogla dati, ali je u svojoj jedinog pronašla ljubav kakvoj se nije mogla ni nadati. Voljela ju je kako je najbolje znala. Pažljivo ju je podučavala životu u kalupima kako bi ju zaštitila od svih opasnih i nepredvidivih vjetrova budućnosti. Mislila je da jedino tako čovjek može opstati.

Dani su joj bili ispunjeni majčinstvom i kućanskim poslovima. Za ničim drugim nije bilo potrebe. Tako su barem mislili svi ostali. Kad je njezina jedina otišla na fakultet i počela sama graditi svoj život, ostali su joj kuća i vrt. Poželjela si je psa za prijatelja, ali muž to nije dozvolio. Jer dlake, jer lavež. Pa nitko u susjedstvu nije imao psa, zašto bi ga oni sad imali?

Posvetila se kući i vrtu, opsesivnim ribanjima i čišćenjima, ispraznim razgovorima s uvijek ogorčenim susjedama i prešutnim natjecanjima u nekoliko čistunskih kategorija. I tako iz dana u dan. Ponekad se osjećala kao da živi u pješčanom satu. Kad bi jedan dan iscurio, nekakva nevidljiva ruka bez pitanja bi preokrenula sat i sve bi nanovo krenulo – uvijek isto, bez nadanja, bez osjećanja.

Sipao se tako dan za danom i nikakvog prevrata nije bilo na vidiku. Sve dok nije došla prljava kiša i saharskim pijeskom počela provocirati sterilne, do visokog sjaja uglancane živote.

*

Mislila je isprva da ju živcira prljavština, no živciralo ju je zapravo to što se taj daleki svijet tako bez dozvole nametnuo, što je tako drsko narušio njezin uobičajeni ritam i u glavi počeo stvarati krhotine. Živciralo ju je to što je nakon toliko godina ponovno začula srčano bubnjanje pod debelim naslagama svog suhog života. Njezin svijet počeo je iz nepoznatog razloga podrhtavati. Sve ju je to ozbiljno počelo uznemiravati.

Tragovi tog novog, nepoznatog, divljeg prostranstva bili su posvuda. Kakva odvažnost, doći tako iz daleka i zapljusnuti prljavštinom sve oko čega se svakodnevno trudila. Provocirati tako idejom slobode i prostranosti one koji samo žele miran život u sigurnosti svog kalupa.

Od svih tih misli zaboljela ju je glava. Otišla je u mračnu sobu i čvrsto zatvorila oči.

*

Te večeri muž je opet kasno došao s posla. Provirio je u sobu i brzo se okrenuo nazad ostavivši vrata otvorena. Ustala je i pošla za njim u kuhinju. Postavila je stol, iznijela večeru i sjela nasuprot njemu zamišljena. Nije ju ništa pitao, samo je halapljivo trpao u sebe. Ipak, počela je pričati.

Pitala se naglas pred njim nije li čudno to što baš kiša donosi saharski pijesak? Gdje je kiša bila kad je Sahari najviše trebala? Što joj znači sad ova gesta? Ima li kiša sad grižnju savjesti pa pustinju, kojoj je oduzela život svojim nepojavljivanjem, sada malo želi provesti svijetom? Koga kiša sad pokušava spasiti pokazujući mu Saharu? Kakve nam to prljave odgovore dobacuje?

“Ti nisi normalna, pregorjela si od nečeg. Idi nazad lezi”, promrmljao je punih usta.

Znatiželja je brzo okopnjela s njezina lica. Ustala je bez riječi i otišla u sobi. Zaspala je umorna misleći na to kako nikada nije trebala čekati njegovu kišu. Trebala ju je naučiti proizvoditi sama.

*

Rano ujutro čula ga je kako ustaje, doručkuje i sprema se na posao. Te je večeri spavao u dnevnom na kauču. Nakon što je zalupio za sobom vrata, u kući je ostala samo tišina. A onda – kapljica. Pa druga. Treća. Sve ih je više i sve brže lupkaju o spuštene rolete. Iskočila je iz kreveta, podigla rolete, otvorila prozor i u kapljicama na prozorskoj klupici ugledala sitna zrnca pijeska!

Srce je počelo brže tuči, a usne se razblažile u smiješak kakvog dugo nije bilo na njezinom licu. Izašla je van u spavaćici, kleknula na mokru travu i gledala zadovoljno u svoje ispružene dlanove o koje su se odlučno razbijale velike kišne kapi. I Sahara. Sitna zrnca slobode zasipala su njezin svijet.

Kroz prozore su već provirivala susjedna negodovanja, nezadovoljna novim naletom prljavštine, no kad su ju spazili kako kleči na travi, cijeli je događaj dobio jednu sasvim novu dimenziju. Nakon kratkih međusobnih konzultacija putem poruka, netko od njih odlučio je javiti njezinom mužu da nešto nije u redu. Ovaj je stigao bijesom nagonjen za nekih 15-ak minuta.

Izletio je iz auta, smračio tamnim obrvama pogled i naciljao ju hladno prezirom. “Zašto me sramotiš? Zašto mi to radiš?”, progrmio je kroz stisnute zube, zgrabio ju za nadlakticu i silom uvukao u kuću.

Nije ništa rekla, smireno je čekala da njegova propovijed stane. Svukla je mokru odjeću i otišla u krevet zadovoljna.
“Još jedan ovakav ispad i ideš na psihijatriju!”, prijetio je.

Nije ju bilo briga. Znala je – pješčani je sat konačno razbijen. Više ništa neće biti isto.

*

Život življen u kalupu sada je pustinja. Znala je da ono što je prošlo više ne može mijenjati. Suho je dokle god pogled seže. No nestalo je straha od vjetrova koji bi ju mogli raznijeti jer sada se i sama osjećala vjetrovito. Ćutila je neku novu snagu, onakvu kakvu osjeti svatko tko malo napukne i pusti u sebe zrake nekog novog svijeta. Odjednom je u njoj, sasvim nenadano, nebeskim elektricitetom zaiskrila nova vrsta odlučnosti, zagrmjela tako glasno da su se stresle sve njezine dosadašnje navike.

Njezin život možda je bio pustinja, ali pustinja koju će od sada sama mijenjati – za tuđe ga oči više neće stvarati, samo za svoje. Svakog će jutra svanuti u novom obliku bez objašnjenja za one koji promatraju. Učinit će izgubljenim svakoga tko se tu bez poziva odluči naći.

U vremenu što joj je ostalo željela je prostranstvo, željela je slobodu, onu u kojoj neće ovisiti o tome hoće li kiša doći ili ne, hoće li se nebesa smilovati ili neće. Svakog će se jutra buditi prepoznatljiva jedino samoj sebi, ni od koga neće tražiti razumijevanje ni odobrenje.

*

Ležala je na krevetu preplavljena tom novom snagom i slušala kišu.

Sjetila se svoje kćeri i posegnula za mobitelom. Morala joj je reći nešto važno, nešto potpuno drugačije od svega onoga što joj je govorila do sada.