Slavonce se obično stereotipno definira kazanom i rakijom, pijanom zanesenošću u kojoj ostajemo bez dukata i imanja, tupom dobroćudnošću prema gospodaru i okrutnom lajavošću u vlastitom dvorištu. Gdje ima dima ima i vatre. Komadići tih polomljenih dukata i imanja, loših gospodara, navika i selektivne poniznosti plivaju našom kolektivnom sviješću. Zaglave ponekad u sustavu kojim obrađujemo stvarnost pa nastanu kojekakvi problemi. A glavni problemi za Slavonca su, čini se, uvijek isti. Vrijeme je da ih pogledamo nekim novim očima.
Bude mi žao kad se Slavoniju naziva slijepim crijevom iako se ni sama nekad ne mogu osloboditi osjećaja da se nalazim u istom. Donedavno sam joj redovno bilježila samo minuse, zbrajala mane, ismijavala običaje, zamjerala ograničenja i bila spremna zamijeniti ju bilo kojim drugim mjestom na svijetu.
A onda su u tu maglovitu mješavinu osjećaja najednom počele upadati i nešto bistrije kapi, oko srca se počele ispreplitati krošnje, u očima počele teći slavonske rijeke a uhu otkucavati srce bogate crne zemlje. I nisam nikada mislila da će se ovakva lirika dogoditi, no preda mnom su se najednom prostrla neka sasvim drugačija polja.
Novo viđenje nije došlo tek tako, slika se mijenjala kako se mijenjalo sve u meni, potaknuto novim potrebama i životnim okolnostima. Promjena je počela tiho kao otvaranje cvijeća u proljeće, al’ je ostavila sjeme zbog kojeg više nikad neću biti ista. S nestajanjem potrebe da za neuspjehe krivim druge ljude i okolnosti, donekle je počela nestajati i potreba da Slavoniju krivim za “ograničenja” koja su mi njezini nepregledni ravni horizonti predstavljali. Kažem „donekle“ jer još uvijek moju novu slavonsku liriku znaju zasjeći mačete razočaranja i sumnje zbog kojih poželim okrenuti leđa svemu i otići daleko. Ali kopka me nešto. Taj osjećaj. Znam da mora postojati način. I znam da još uvijek nisam dala sve od sebe da ga pronađem.
Voljela bih da prestanemo stajati tako paralizirani posljednjim političkim, ekonomskim i društvenim šamarima i pomalo razmaženi zemljom na kojoj nikada nismo bili gladni. Da prestanemo vrludati starim utabanim putevima koji više ne vode nikud.
Vrijeme je da svježa voda sapere sve stare principe, da mučnemo bolje odraslijim glavama i da udarimo odlučnije malo drugačijim putem.
Nije do Slavonije. Nije na kraju ni do tupastih političara. Jer oni su samo odraz onoga kako većina razmišlja. Do nas je. Pa ako želimo mijenjati stvari, trebamo prestati vapiti za političkim idolom koji će jednim pljeskom dlanova riješiti sve naše probleme. Trebamo mijenjati sebe i svoje bliže okruženje.
Nikada nam ničega nije falilo na ovoj bogatoj zemlji, osim slobodoumnosti, hrabrosti da razmišljamo vlastitom glavom. Povijest nam je to nekako izbila iz navike. Počeli smo se stidjeti sami sebe, vjerovati da ne možemo i ne znamo.
Nismo Zagreb i nemamo more – što bi nam drugo još moglo preostati?
Gledamo zato uvijek prema dolje ili u ono što ostaje za leđima jer sve je nekako ljepše kad je daleko od stvarnosti. Držimo se svoje sigurne rutine i lažemo si “bit će bolje” pogledima ne mijenjajući pri tome u životnim procesima ništa iz čega bi to bolje moglo izrasti. Tek povremeno netko, u zadnje vrijeme poprilično često, od rutine pukne k’o kokica pa otfrkne do Irske, Kanade ili Njemačke, ne osvrće se i ne usudi pitati bi li se isplatilo pokušati opet jer još jedno bi razočaranje bilo i više nego previše.
Zbog zadrugarstva koje još uvijek živi u nama previše se opterećujemo onim što će reći baba, strina il’ komšinica. Pristajemo se radije s njima uz kavu valjati svaki u svojoj ulozi patnika, nego napravit odmak i priznati da onaj tko na takav način čeka nikada ne dočeka.
A što je sa slavonskim inatom? Dok smo svijali leđa pred kojekakvom gospodom, okrenuo se protiv nas. Zbog čudne tvrdoglavosti zapinjemo na mnogim vratima pa se ljuti vraćamo kući, šibamo najbolje konje, psujemo ljudima koje volimo i nastavljamo se ubijati po njivi života vjerujući da njoj ne treba drugo do znoja, krvi i suza.
Revolucionarni smo koliko i maglica u ravnici. Neću se sada osvrtati na odlučnost koju imamo kad treba braniti vlastiti prag. Problem je u onome što samima sebi (ne) radimo dok smo u miru, dok smo sami sebi najveća prijetnja, dok s drveća pada posljednje lišće a mi spavamo, dok diplome skupljaju prašinu i misle da su same sebi dovoljne, dok se svijet mijenja i ne čeka naše slavonsko čekanje. To me muči.
Kako se probuditi?
Možda za početak prestati misliti o tome što će selo reći, prestati željeti da susjedova krava crkne i probati srediti vlastito dvorište, a onda stvarne i korisne spoznaje prenositi drugima. Zato ovdje stajem, jer puno me posla u dvorištu čeka.
Naranča 
18 komentara na “Spava li Slavonija i kako ju probuditi?”
Iz nekog razloga me ovaj post asocirao na jednu od najdražih Cesarićevih pjesama – Putujući Slavonijom. Drago mi je vidjeti da još uvijek ima mladih ljudi koji su se spremni boriti za svoju budućnost. Nitko nikada nije rekao da je uspjeh lak i da se do njega brzo dolazi. Važno je biti uporan i ne odustajati. Naravno, nije potpuno nevažna ni okolina u kojoj se nalazimo ali uvijek tvrdim i uvijek ću tvrditi da se promjena nalazi u nama.
Sviđa mi seLiked by 1 person
U potpunosti se slažem 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Kada bi više ljudi razmišljalo na ovaj način i kada bi dijelili tvoj borbeni žar, kada bi imali vjeru u sebe i svoje sposobnosti ne samo da bi se probudila cijela Slavonija, nego i cijela Lijepa naša. I to što nisi do sada odustala pod utjecajem svih okolnosti i izgovora za koje se mnogi naši vršnjaci love, nekako mi govori da nećeš ni u budućnosti, sve dok ne iskopaš to što iskopati moraš i dok ne pronađeš svoje mjesto pod slavonskim i hrvatskim suncem. A ja ti od srca želim da ti se to dogodi čim prije! :* ❤
Sviđa mi seLiked by 1 person
hvala ti puno, draga Andrea 🙂 nekako sam malo zastala na ovo “borbena žar” jer uvijek mislim da je nemam dovoljno 🙂 nisam baš neki uzor, ali ne planiram odustati dok ne nađem to nešto… i voljela bih da jednog dana na svom primjeru mogu reći – eto, stvarno može drugačije 🙂 hvala još jednom! ❤
Sviđa mi seLiked by 1 person
nažalost, da, spavaju i to zimskim snom…budući sam porijeklom Slavonac, znam koliko je neorganizacija jedna od najvećih boljki cijelog hrvatskog društva, a posebno u nerazvijenim područjima kao što je istočna Hrvatska…posla ima, samo se treba primiti delanja, i organizirati se u zadruge s ciljem pobošljanja konkurentnosti kad su proizvodnja i prerada sirovina u pitanju…ali tko će im to objasniti kad se svako drži svoga plota, ili tora, ako vam je tako draže…sasvim je drugi slučaj s Međimurcima i Istrijanima…
Sviđa mi seLiked by 1 person
da, organizacija je loša ili nikakva jer svi čekaju da netko krene prvi, obavi sav posao pa da se sve promijeni preko noći…
Sviđa mi seLiked by 1 person
Kad bi ih barem više počelo razmišljati tako borbeno kao ti ovim tekstom! Uživali smo u ljepotama Slavonije prije 3 godine, toliko ima potencijala u njoj i Slavoncima, ali “gušili” nam oduševljenje dvotjednim kukanjem i plakanjem i familija i poznanici tamo.
Nije Slavonija ništa manje lijepa od Jadrana ili središnje Hrvatske. Točno je zapravo to što kažeš, ona spava trenutno, i ljudi su ti koji ju mogu probuditi i iz nje napraviti bajku.
Ti si počela, na nama je da dijelimo tekst i podržimo te barem na ovaj način :*
Sviđa mi seLiked by 1 person
hvala, Mirna 🙂 ❤
Sviđa mi seSviđa mi se
Odličan tekst! Ovime si nadmašila samu sebe! Ne samo načinom na koji si pisala o ovoj temi, negi i zbog teme same. Zaista je žalosno gledati Slavoniju kako spava i slažem se da je puno toga ovisi o ljudima, odnosno da je na njima da pokrenu stvari. Iako je u Zagrebu i nekim drugim dijelovima lijepe naše bolje, u odnosu na Slavoniju, vjeruj mi i ovdje zamjećujem kako su ljudi zapravo uspavani, iako ostavljaju dojam nekakvog muvinga. Ovdje je bolje samo zbog činjenice da je to glavni grad, a to sa sobom po defaultu nosi neke kao akcije. No, općenito mi se ljudi u RH čine uspavani 😦 … a sada nakon što sam pročitala tvoj post, pitam se jesam li i sama takva?
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala puno, draga Slavenka 🙂 svi smo ponekad uspavani, dobro je kad se takvo stanje može registrirati i liječiti onda kad prijeđe granice normale 🙂 ako ti to što znači, ja te nikad nisam doživjela uspavanom – baš suprotno 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Znači mi i hvala ti ❤
Sviđa mi seLiked by 1 person
[…] Spava li Slavonija i kako ju probuditi? […]
Sviđa mi seSviđa mi se
[…] Spava li Slavonija i kako ju probuditi? […]
Sviđa mi seSviđa mi se
[…] Spava li Slavonija i kako ju probuditi? […]
Sviđa mi seSviđa mi se
[…] Spava li Slavonija i kako ju probuditi? […]
Sviđa mi seSviđa mi se
[…] Spava li Slavonija i kako ju probuditi? […]
Sviđa mi seSviđa mi se
[…] Spava li Slavonija i kako ju probuditi? […]
Sviđa mi seSviđa mi se