O ispijanju kave

Ivana Gložić Meter

O ispijanju kave / Naranča blog

Stranci obično, kad stignu u našu zemlju u potrazi za preplanulošću, dobrom hranom, bogatom kulturnom baštinom i nevjerojatno ljubaznim domaćinima, ostanu očarani i divnom sposobnošću naših ljudi da u svako doba dana nađu vremena za polagano ispijanje kave.

Istina, na razvijanju te vještine radili smo predano stoljećima, bilo je vrijeme da svijet prepozna taj trud. Kad god, u svako doba dana, po svim vremenskim uvjetima – ima nas po kafićima. Trudimo se. Osjetila bogatog Austrijanca, opčinjena prizorima, mirisima i okusima Mediterana kakav je nekada bio, nisu raspoložena za drugačije tumačenje do onoga da se tu jednostavno radi o umijeću uživanja u životu – kako samo ti Hrvati znaju ispijati kavu!

No kad ste Hrvat, onda vam puni kafići u pol podneva tijekom radnog dana, u bilo koje doba godine, znaju izgledati jezivo (osim ako slučajno niste i sami svratili po svoju dnevnu dozu) jer znate da se tu često ne demonstrira nikakvo umijeće življenja, već upravo suprotno – umijeće preživljavanja u kojem svatko zavarava svakoga, a prije svega samoga sebe.

Srče se kava, pljuckaju se psovke, proklinje se država, ližu se neka prošla, bolja vremena i tako iz dana u dan, bez potrebe da se nešto pokuša promijeniti. Kava se često ispija bez smisla, s krivim ljudima, u krivo vrijeme, na krivi način. Zato oprezno, bogati Austrijanče, ne poželi takvog umijeća i ne pokušavaj ništa slično kod kuće da se jednog jutra ne bi probudio kao Hrvat i ostao prestravljen svojim novim obličjem.

Jer mi Hrvati često kavu moramo plaćati zadnjim kunama, usput uzmemo i Cedevitu da „uštedimo“, pod prvim kofeinskim naletima pričamo o svemu onome što smo mogli a nismo, reanimiramo neostvarene snove koji se vrlo brzo u takvim situacijama zbog kombinacije s Cedevitom stisnu u grč i završe u bezdanu, isprani odlučnim mlazom zahodske Lete – zaboravljeni. Samo da znaš.

Ipak, nije kod nas nikada ništa tako crno kako mi to volimo prikazati, čak je i kava sve češće nesica, a ne ona prava crna. Pa tako i navika ispijanja kave ima i puno svojih dobrih strana.

Jedna od najpoznatiji legendi vezanih za kavu priča o tome kako je afrički pastir Kaldi imao koze koje su počele živahno plesati nakon što su obrstile grm s čudnim bobicama. Naravno, morao je Kaldi probati koji je to vrag pa je ubrzo i sam požvakao nekoliko te shvatio da se od njih osjeća krepko i poletno, baš kao i njegove koze. Bobice je odnio seoskom starješini koji ih je obezvrijedio i bacio u vatru misleći da siroti Kaldi priča gluposti. No prostorijom se tada počeo širiti iznimno ugodan miris pa su brže bolje preostala zrna pomiješali s vodom i tako je nastala prva šalica kave.

Hvala Kaldiju. Osobno bez kave ne mogu, tj. volim misliti da ne mogu jer sviđa mi se njezin miris, okus i način na koji se zbog nje pokrenem. Najdraža mi je ona prva jutarnja. Pijem ju nasamo da mogu bolje uživati u osjećaju buđenja i pravljenju planova za dan koji je preda mnom.

Volim i kave sa svojim prijateljicama, one na kojima se osjeti da nam vremenske i prostorne udaljenosti ne mogu naštetiti, kave na kojima već prvi njihovi osmjesi rastjeruju sve košmare koji su do maloprije dosađivali, a svi životni problemi brzo postaju materijalom za smijeh i humor kakav kužimo samo mi jer se družimo još od vremena kad nam je od kave mogao narasti rep.

No kako se i u Hrvatskoj čuda događaju, ljudi ponekad pronalaze poslove pa se za iste primaju toliko čvrsto i grčevito da svi ostali dijelovi njihova života ne mogu normalno disati – odumiru. Vjeruje se da se to tako u Hrvatskoj mora jer posao je klizava zvjerka, može ti izmigoljiti kad se najmanje nadaš. Na oku ga moraš držat neprestano, uspiješ tek povremeno dragim ljudima doviknuti da nemaš vremena za kave.

Zapamtite, svijet je počeo, oprostite, ići k vragu onoga trenutka kad smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kavu, piše Julijana Matanović citirajući profesora Bratulića u svojoj knjizi I na početku i na kraju bijaše kava. Knjiga je to natopljena sjećanjima što su predugo ležala na nečijim grudima i žaljenjem zbog nepopijene kave s onim s kim je to trebalo učiniti. Volim Julijanine knjige, no ova mi šalica sjećanja ipak nije najbolje sjela. Promijenila sam se, svoje kave pijem ovdje i sada, sve manje mislim o jučer, sve me više zanima ono što dolazi sutra. Istina, sve češće vičem kako nemam vremena za kavu, ali obećala sam samoj sebi da će to biti popravljeno jer ne bih da svijet ode k vragu.

Eto, ugodan vam dan želim! Bježite s kava koje se događaju s krivim ljudima, u krivo vrijeme, na krive načine i ne zaboravite popiti kavu s onima s kojima biste to svakako trebali 😉

Sadržaji s Naranče zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati posebni sadržaji vezani za kreativne industrije, rad od kuće, pisanje, online obrazovanje i osobni razvoj!

Možda će vam se svidjeti i ovi tekstovi:

←
→

28 komentara na “O ispijanju kave”

  2. ha,ha. odlicno. sad sam malo pre na fejsu, dok pijem nesicu, hladnu, sa puno pene, malo mleka i trun secera, nasla dobar savet…”ako pocne treci svetski rat…srbi i hrvati da se prave mrtvi.” no pre toga, da zavrsimo kaficu. 🙂

    Liked by 1 person

    Odgovori

  3. O, kakav divan tekst! 🙂 Evo Rra i ja sedimo sa mojim bratom, i dok čekamo da nam on napravi espreso, maštamo o budućnosti i o tome šta sve možemo da uzgajamo (biljke i životinje). Kafe sa voljenima su najbolje kafe na svetu celom. 🙂 Hvala ti na divnom tekstu!

    Liked by 1 person

    Odgovori

  4. Jao sad kad te čuju oni što nemaju za kruh i mlijeko, ali barem 2 puta dnevno odu na kavu u omiljeni kafić 😉
    Još malo pa ću na GO za Hr, i već se sad polako spremam na kukanje i plakanje kako je kriza, nema se posla… ne trebam ti pričati, jel da?! Kad se dobro isplaču i izjadaju pitam samo kako je to moguće da su u vrijeme najveće krize kafići puni, i to od rana jutra do kasno u noć. I prokomentiram kako me drže za budalu, jer bolje se izgleda živi u Hr nego u Nj, ovdje toga nema. I tako, ispadnem bezobzirna, bezosjećajna, pametujem, ali barem začepe do sljedećeg puta.

    Bravo za tekst, super si opisala trenutnu situaciju 🙂

    Liked by 1 person

    Odgovori

  6. Ovim tekstom si bas pogodila “u sridu”! Do prije nekoliko godina moj svaki dan bi bio obiljezen odlaskom na kavu s razno raznim ljudima i pretresala bih s njima teske dane iz proslosti, trivijalnosti iz sadasnjosti te bi smo se usput pribojavali buducnosti. Zivot mi se transformirao kada sam shvatila da me te kave toliko iscrpe da nakon njih nemam energije za nista. Brzo sam prestala imati vremena za takvo nesto. I sad se stvarno trudim da kave pijem s ljudima kojima mi je ugodno, da to budu kave koje inspiriraju i motiviraju.. A nije ni malo losa opcija ponekad i sam uzivati u tom ritualu ispijanja kavice 🙂

    Liked by 2 people

    Odgovori

    • Životinjsko je društvo posebna dimenzija, takva vrsta ljubavi i razumijevanja ne postoji kod ljudi 🙂 imam tri psa kojima se nikad ne moram opravdavati, sve razumiju i mislim da su jedina bića koja me vole baš takvu kakva jesam!

      Liked by 2 people

      Odgovori

  8. Jako mi je drago da si pisala baš o ovoj temi! Ispijanje kave! Hm … Moram priznati da sam već prije puno godina prestala sa tom navikom – kava sa svim i svakim na kojoj se pretresaju razne površne, ali jako zamarujeće teme. Česta, ili još gore – svakodnevna ispijanja kave po kafićima me jako zamaraju, ali mi oduzimaju i vrijeme koje volim provoditi radeći ono što veseli moju dušu. Dugo vremena sam se osjećala usamljenom u takvom stilu življenja jer nisam nailazila za razumijevanje tih ljudi, a sada uživam u svom vremenu provedenom sa sobom (ispijajući češće neki dobar čaj, nego kavu). Odlučila sam se oduprijeti i ovisnosti tog opojnog i predobrog mirisa … Na kavu odem povremeno sa odabranim ljudima, a to su prijatelji s kojima svako druženje i razgovor, površan ili dubokouman, ima smisla i od kog živnem. Presjedavanja u kafićima da bih ubila vrijeme i pretresla neke nepotrebne teme odavno već ne sačinjavaju moj život. ❤

    Liked by 1 person

    Odgovori

Odgovori na Letnje igralište Otkaži odgovor

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.