Moj Bog nema bradu

Ivana Gložić Meter

Naranča blog/Moj Bog nema bradu

Kao mala bila sam jako fascinirana životinjama, biljkama, prirodnim pojavama – htjela sam biti ženski David Attenborough. Fascinirao me i onaj koji je to sve skupa uspio osmisliti, stvoriti – tako lijep svijet sa svim tim šarenim bićima. „Tko je to sve stvorio?“ pitala sam. „Bog, Ivana, dragi Bog“, odgovarali su mi. I onda me tjerali da se nedjeljom idem s tim Bogom u crkvu družiti.

No Bog na kakvog sam u crkvi nailazila niti je bio zanimljiv kako bi čovjek očekivao da će biti zanimljiv netko tko svaki dan može tolika čudesa stvoriti, niti je bio raspoložen za druženje. Njega ovaj život nije zanimao. On je cijenio smrt i ono što poslije smrti dolazi iako nitko zapravo nije znao što nas to tamo čeka.

Ono što se znalo bilo je sljedeće – glava treba biti pognuta, a postojanje što neprimjetnije dok zajedno koračamo prema tom obećanom kraju. Budeš li provirivao i zapitkivao, pogodit će te munja!

Atmosfera koja je u crkvi vladala bila mi je naporna. Nikakve radosti, nikakvog slavljenja života. Pjesma nije bila pjesma već tužnjikavo tuljenje starica koje jednim okom žmire u vjerničkoj ekstazi, drugim skeniraju prostor i skupljaju materijal za čavrljanje s frendicama poslije mise. Tko je što obukao, tko se kome nasmiješio, tko se nije pričestio, kome se u oku zacaklila krivnja na „moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh“ itd.

Samo jad, čemer, depresija, sustezanje, bičevanje, krv, znoj, suze. I Bog koji se jekom smrknuto odbijao o hladne, glomazne, sterilne oltare i zidove.

U takvog Boga jednostavno nisam mogla povjerovati. Štošta mi tu nije bilo jasno. Zar će u paklu završiti svi oni koji slučajno gledaju u „krivi“ kalendar i ne slave Božić kad i mi? Svi oni koji misle da se Bog zove Alah? Svi oni koji svog Boga crtaju s plavom kožom i s puno ruku? Svi oni koji se mole na drugačiji način? Zašto je joga zlo? Zašto Bog stvara gejeve ako ih ne može podnijeti? Zašto žene ne mogu biti svećenice? Zašto zašto zašto.

Srećom, od svih mi je miomirisa u crkvi redovno bilo muka pa sam sve češće izlazila prije reda, imajući pred Bogom dobar izgovor. Kasnije se više nisam imala potrebu nikome opravdavati. Što sam bivala starijom, to su me odlasci na misu i crkvena filozofija sve manje zanimali, sve sam više licemjerja, ogorčenosti i frustracija tamo uočavala pa sam uskoro svemu tome u potpunosti okrenula leđa.

Naranča/Moj Bog nema bradu - bog, religija, običaji

Nema Boga, pomislila sam. I nisam s tim zaključkom bila zadovoljna. Znala sam da nešto mora biti u pozadini svega što se oko mene događa, nekakva viša svijest zbog koje iz one male sjemenke izraste život ako ju staviš u krilo zemlje; zbog koje ona mala bogomoljka izgleda poput lista ne bi li zavarala one koji bi ju htjeli pojesti; zbog koje je moje tijelo ovako savršeno smislen mehanizam; zbog koje na kraju krajeva u meni i postoji ta potreba za shvaćanjem onoga što je veće od svega vidljivoga.

Bilo je potrebno zaboraviti sve što sam dotad o Bogu naučila. Bilo je potrebno shvatiti da to u što su me uvjeravali nije Bog. To su bili samo ljudi – iskrivljeni, tužni i ponekad smiješni. I njihovo viđenje Boga koje su iz različitih razloga pokušavali nametnuti drugima.

Tek kad sam sve to prekrižila, kad sam sama počela čitati, razmišljati i slobodno osjećati, počela je moja prava potraga i na kraju pronalazak Boga kojemu se nije opirao ni jedan dio mene, koji se u sve uklapao smisleno i prirodno.

Pa iako sam danas po većini crkvenih definicija školski primjer nevjernika i svaki bi me svećenik koji imalo drži do svog trbuha, novčanika i kompleksa poželio spaliti na lomači zbog komentara koje često na njihov račun upućujem, osjećam se vjernije nego ikad.

Ali Boga, koji proizvode svog stvaranja nagrađuje i kažnjava te koji općenito iskazuje volju nalik onoj koju mi doživljavamo na sebi samima, takvog Boga ja sebi ne mogu predstaviti. (…) Meni je dovoljan misterij vječnosti života i svijesti i naslućivanje o čudesnoj građi postojanja kao i odano stremljenje prema shvaćanju makar i posve sićušnog dijela razumnosti koja se izražava u prirodi.

Albert Einstein

U svom tekstu Religija i znanost Einstein kaže da, ukoliko želimo razumjeti duhovne pokrete i njihov razvitak, uvijek moramo imati na umu da se sve što je čovjek učinio ili smislio tiče zadovoljenja njegovih dubokih osjećajnih potreba, te ublažavanja bolova.

U osnovi religijske misli leže različiti osjećaji. Kod primitivnog je čovjeka na prvom mjestu bio osjećaj straha (od gladi, bolesti, divljih životinja), a kako je čovjeku na toj razini bilo slabo razvijeno razumijevanje uzročnih veza, on je izmaštao bića o čijoj volji i djelovanjima ovise svi zastrašujući doživljaji. Da bi se ta bića udobrovoljilo, potrebo je izvoditi nekakve ritualne radnje i prinositi žrtve. U svemu tome svećenička se kasta proglašava posrednikom između zastrašujućih bića i običnih smrtnika te na temelju toga uspostavlja svoju premoć. To je religija straha.

Drugi izvor oblikovanja religije su društveni impulsi – čežnja za vodstvom, ljubavi i podrškom navodi ljude na stvaranje moralnog pojma Boga, Boga providnosti koji štiti, naređuje, nagrađuje i kažnjava. „To je Bog koji, u skladu s ograničenjima vjernika, voli i njeguje život plemena ili čitave ljudske rase ili čak sam život; tješitelj u nesreći i nezadovoljivoj čežnji, koji čuva duše mrtvih.“ To je, dakle, moralna religija. Ono što je zajedničko religiji straha i religiji morala je antropomorfno poimanje Boga, tj. Bog zapravo sliči čovjeku i funkcionira po ljudskim principima.

Naranča/Moj Bog nema bradu/Einstein - bog, religija, običaji

No postoji i treći stupanj religijskog doživljavanja, vrlo rijedak u čistom obliku, kojeg Einstein naziva kozmičkim religijskim osjećajem. Uz njega ne ide razumljiviji antropomorfni pojam Boga, a pojedinac koji ga ima osjeća čudesan red koji mu se razotkriva u prirodi i svijetu misli. Tu ne postoji dogma pa  ni crkva koja bi svoje učenje zasnivala na tom osjećaju. Einstein ovaj osjećaj dovodi u blisku vezu sa znanošću – njemu se čini kako je najvažnija zadaća znanosti (ali i umjetnosti) upravo buđenje tog osjećaja i održavanje istoga živim među onima koji su ga u stanju primiti. Za njega je kozmički religijski osjećaj najsnažniji i najplemenitiji pokretač znanstvenog istraživanja pa samim tim i ljudskog napretka.

Upravo je svojevrstan kozmički religijski osjećaj, tj. vjera u razumnost ustroja i povezanost čitavog svijeta ono nešto što me zaokupljalo godinama i što se nikako nije moglo uklopiti u sliku na kojoj bradati starac čuči na oblaku s munjom u ruci, neprestano pravi razlike među ljudima i čeka da negdje zeznemo.

Pa sam tu sliku jednostavno maknula. I shvatila – moj Bog nema bradu. Nema nikakva ljudska obilježja, ne ljuti se, ne osvećuje se. Ne zanimaju ga pare ni članstvo u HDZ-u. Njemu se možemo približiti jedino ljubavlju i zahvalnošću.

Nije važno kojoj vjeri pripadamo, koje smo boje kože, po kojem se kalendaru ravnamo, jesmo li muškarac ili žena, hetero ili homo. Bog je najviša svijest, pokretačka snaga, Kreacija koja prožima sve postojeće, izvorno dobro i nema osobine ljudskih slabosti.

Kvaliteta našeg života ovisi o povezanosti s tom svijesti, a naše su slabosti rezultat malih kozmičkih infarkta koje doživljavamo kad odlučimo blokirati puteve koji nas povezuju s božanskim. Molitva i meditacija te puteve čiste i vraćaju u život.

Kako moliti, kako meditirati, kako vjerovati? Sami trebate pronaći način koji vam najbolje odgovara.

Koliko god apstraktno sve ovo skupa djelovalo, zapravo je vrlo jednostavno i konkretno. Viši smisao, tj. Bog je u svemu što nas okružuje – u biljkama, životinjama, prirodnim procesima, našim bližnjima, u nama samima. Poštovanje, zahvalnost i ljubav prema onome što nas okružuje, ali i prema sebi, zapravo su naša  jedina obveza prema Bogu. Tako ja bar to sve skupa vidim.

A posljednji sud? Tko zna, možda bude nešto u ovom stilu:

Možda će vas zanimati i ovi tekstovi:

Ako sadržaje na Naranči smatrate korisnima i želite podržati moj rad novčanim iznosom po svom izboru, to možete učiniti putem PayPala! Hvala! (1)

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin

←
→

24 komentara na “Moj Bog nema bradu”

  1. Super, super tekst!!! Dva puta sam ga pa skoro u jednom dahu pročitala.
    I za mene je Bog divan, plemenit, ulijeva nam hrabrost, snagu, sigurnost. Ljudi su ti koji nas njime plaše. I nije on sa nama samo u Crkvi, kako nam sa oltara nameću.
    Divni su ti tekstovi, ako to već nisam do sad napisala 😉

    Liked by 4 people

    Odgovori

  3. Draga Ivana, ovo si super napisala! Od prve do zadnje riječi dijelim tvoja razmišljanja. I sama sam imala sličan put… Još kao klinka dok sam s bakom išla u crkvu, pamtim taj osjećaj o kojem pišeš – ništa se nije slavilo – unatoč toj pjesmi koja se kao događala..to je bilo sve samo ne slavlje, a svi su pričali o toj nekoj uzvišenosti. Pa onda te mehanički izgovorene rečenice (molitve) koje ljudi izgovaraju jer ih je nekada davno netko naučio da to tako treba izgovarati, bez mrvu vjere i razumijevanja toga što se izgovara.. Kada sam došla do spoznaja da je Bog svugdje oko nas i u svima nama (baš ovo što i ti pišeš), da ne moram ići u crkvi da bi si bila dobra s njim, pao mi je kamen sa srca! Nekako sam imala osjećaj da sam si prestala lagati a moje biće je bilo zahvalno što ga ne moram više odvoditi tamo gdje se ne osjeća ugodno..

    Liked by 2 people

    Odgovori

  4. Mene je kao malu uvek nana vodila u crkvu, a nekad smo i porodično išli svi. Divna me sećanja vezuju za crkvu… toplina, poznata lica, miris bosiljka i tamjana. Nikada se nisam plašila Boga… pre bih se rasplakala od nežnosti na priče koje mi je nana pričala. Za mene je Bog uvek bio ljubav, uvek i samo ljubav. Kasnije, kada sam počela da studiram, pokušala sam da nastavim sa odlacima u crkvu, ali nije mi išlo. Osećaj nije bio ni približno isti, a i vesti koje sam čitala i uopšte dok sam gledala šta se sve i kako radi… nije mi bilo do toga uopšte. Ali, sve to nema veze sa onom ljubavlju, toplinom i sigurnošću koju sam osećala kao mala, i to svuda, na svakom koraku. Bog je, pretpostavljam, ta sigurnost kad osećaš da će te neko uhvatiti ako počneš da padaš. I, potpuno si u pravu kada kažeš da su poštovanje, zahvalnost i ljubav prema onome što nas okružuje, ali i prema sebi, zapravo naša jedina obaveza prema Bogu. Zato što je Bog u tebi i u svakome od nas, dodala bih. ❤

    Liked by 3 people

    Odgovori

  5. Odličan tekst i odlična tema! Ne moram posebno naglašavati kako se slažem sa svime što si napisala … odrasla sam u okruženju koje me nije tjeralo da idem u crkvu pa nisam proživjela što i većina mojih prijatelja … kasnije u nekoj fazi pogubljenosti sam pak smatrala da mi je to nedostajalo u životu pa sam se na neki način uspjela okrenuti crkvi i tom obliku vjerovanja u Boga 🙂 No, uporno se oslanjajući na vlastiti osjećaj, ipak sam krenula putem vjere u sebe i sile svemira. Tako sam došla u razne duhovne krugove i zajednice. I znaš na što sam tamo naišla? Na iste ili slične principe koji se uče u crkvi, a to je da trebaš to i to, i da ne bi trebala ovo i ono kako bi postao dobar čovjek i dobra duša. Moj zaključak na kraju svega je da duhovnost leži u čovječnosti, u osnovnim ljudskim vrijednostima, u tome da živiš i prihvaćaš sebe, vjeruješ sebi, poštuješ sve oko sebe. Baš kao što si i ti rekla – Poštovanje, zahvalnost i ljubav prema onome što nas okružuje, ali i prema sebi, zapravo su naša jedina obveza prema Bogu – ne bih se mogla s ničim više složiti nego s ovom izjavom. Ovo je tema o kojoj sam jednom prilikom bila započela pisati post, ali sam odustala jer nisam uspjela to tako dobro sročiti u kvalitetan tekst. Nakon svega što si ti napisala, više nema ni potrebe 🙂

    Liked by 2 people

    Odgovori

    • Baš ti hvala na svim ovim lijepim riječima. 🙂 I u meni se ovo dugo kuhalo baš zato jer nisam znala riječima oblikovati ono što sam zapravo htjela iznijeti, ali evo. Iako je to tema na koju bi se beskrajno moglo pričati/pisati nekako ju baš inače i ne volim načimati, ali sad mi je drago što jesam. Sve se više ljudi otima tim nekim “manipulatorskim” principima i kreće u samostalnu potragu za Bogom, očito za to postoji dobar razlog pa zašto o tome ne pričati 🙂

      Liked by 1 person

      Odgovori

  6. P.S. Obožavala sam gledati Crvenog patuljka, a tek sad shvaćam neke poruke kroz ta njihova glupiranja 🙂 🙂 Uglavnom, nekako si mislim da smo ipak mi ti koji na kraju (i tijekom) koji sudimo sebi samima … ne znam kako drugima, ali mislim da je ova poruka puno dublja od njihove zezancije ❤

    Liked by 1 person

    Odgovori

  7. Drago mi je da ljudi mogu slobodno iznositi svoja iskustva, o svemu tako i o ovoj temi.
    Vjera je osobni unutarnji glas, uvjerenje, osjećaj, zadovoljstvo, iskustvo…
    Poštivam iskustvo i mišljenje autorice ovog teksta. Dok sam čitao, imao sam osjećaj da je tekst više napisan radi kontriranje Crkvi, radi toga je i objavljen, nego kao svjedočanstvo.
    Kao, što sam napomenuo, to je jedno od iskustva. Ima milijun drugačijih, pozitivnih iskustva zašto ljudi idu u crkvu na misu i unatoč tomu su dobri i slobodni vjernici…

    Liked by 1 person

    Odgovori

    • Dragi Maki, sviđa mi se tvoja definicija vjere i slažem se s tobom u vezi ovoga što si rekao na kraju. Tekst nije napisan i objavljen radi kontriranja Crkvi, ali da u njemu ima nezadovoljstva Crkvom – ima. Daleko od toga da mislim da nema pozitivnih iskustava i dobrih ljudi koji redovno idu na misu, kao i dobrih svećenika koji na pravi način služe svojoj zajednici. Dobar čovjek je dobar čovjek, išao na misu ili ne, bio svećenik ili ne. Svatko prakticira svoju vjeru onako kako misli da treba. Osobno mi smeta samo to kad se ljudi idu drugim ljudima uplitati u vjerski osjećaj i osuđivati ih na osnovu razlika u formalnom prakticiranju vjere. Kao što si rekao, vjera je nešto jako osobno i kako mi sad nekog npr. Indijca koji je odrastao u potpuno drugačijoj kulturi, s potpuno drugačijim iskustvima i doživljajem božanskog možemo nazivati nevjernikom? Odakle nam pravo umanjivati vrijednost njegovih osjećaja prema Bogu? Meni je to suludu, a takav pogled na ljude i njihovu vjeru nije rijetkost, moraš priznati. I osobno me to smeta. Zato ovaj tekst. Eto 🙂

      Sviđa mi se

      Odgovori

Odgovori na Knjiga inspiracija Otkaži odgovor

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.