Znala sam da želim drugačije no ni samoj mi nije bilo potpuno jasno što to drugačije zapravo predstavlja. Ipak, kako sam stvarala Naranču, Naranča je stvarala mene. Pišući, nekako sam samoj sebi postajala vidljivija pa mogu reći da mi je ovih godinu dana vođenja bloga uvelike pomoglo da se sredim na nekoliko razina i da shvatim što bih ja i kako sama sa sobom. Sve skupa ne bi bilo ni približno tako lijepo i sretno da nije vas, dragi moji čitatelji. Iz toga razloga htjela sam vas na neki način ovom prilikom malo razveseliti!

Kao mala bila sam jako fascinirana životinjama, biljkama, prirodnim pojavama – htjela sam biti ženski David Attenborough (ako ćemo iskreno, želim to i danas). Fascinirao me i onaj koji je to sve skupa uspio osmisliti, stvoriti – tako lijep svijet sa svim tim šarenim bićima.„Tko je to sve stvorio?“ pitala sam. „Bog, Ivana, dragi Bog“, odgovarali su mi. I onda me tjerali da se nedjeljom idem s tim Bogom u crkvu družiti. No Bog na kakvog sam u crkvi nailazila niti je bio zanimljiv kako bi čovjek očekivao da bude zanimljiv netko tko svaki dan može tolika čudesa stvoriti, niti je bio raspoložen za druženje. Njega ovaj život nije zanimao. On je cijenio smrt i ono što poslije smrti dolazi iako nitko zapravo nije znao što nas to tamo čeka.