Bijeli zubi (Zadie Smith)

Mnoštvo knjiga na svojim koricama ponosno nosi potvrde genijalnosti izdane od strane glasovitih časopisa i književnih kritičara, no u velikom broju slučajeva genijalnost jednostavno nije jedan od sastojaka unutar njihovih korica. To nije slučaj s knjigom Bijeli zubi autorice Zadie Smith (koja me već ranije zainteresirala svojom knjigom London NW). Riječ je o doista genijalnoj knjizi – tematski, stilski i kompozicijski. I ovaj put sjevernozapadni je London mjesto preplitanja života likova posvećenih prošlom napetom, budućem nesavršenom vremenu. Smith iznimnom vještinom slika događaje, osjećaje, ljude, međugeneracijske odnose, zemlje, ali i one identitete koji se imaju potrebu graditi negiranjem drugih identiteta, koji pretjeranim veličanjem prošlosti ili budućnosti dovode do opasnog pulsiranja sadašnjosti, koji svoju klimavu babilonsku kulu do jedinog pravog Boga grade nerazumijevanjem i ekstremnim filozofijama.

Moje znanje o suvremenom Londonu nije veliko, utemeljeno je na nekoliko dokumentaraca i vikendu provedenom na londonskim ulicama, dovoljnom da uočim jednu zanimljivu karakteristiku tamošnjih ljudi koju spominje i Zadie u svom romanu – na ulici se susreti pogledima uporno izbjegavaju, a to uvijek fali blesavom znatiželjnom turistu koji na brzinu želi zaviriti u dušu grada i zapravo ne shvaća da je bolje ne izazivati.

Kao nekakav oblik preduhitrujućeg obrambenog mehanizma, Londonci su naučili ne gledati, nikada ne gledati, uvijek izbjegavati pogled kako bi se strašno pitanje ‘Šta to gledaš?’ i njegov jadni kukavni, beskorisni odgovor – ‘Ništa’ – mogli izbjeći.

I dok sam s Tower Bridgea pokušavala udahnuti London u zalasku sunca, stvarajući u glavi samo nerealno lijepe slike sve one raznolikosti života što vrvi u milijunima svjetlećih prozora, promaknula mi je, kao i svakom površnom turistu, slika Londona o kakvom se manje priča, o kakvom priča i Zadie u svom romanu. Slika tipična zapravo za većinu velikih gradova koji pod velom tolerancije često podebljavaju rasne i vjerske razlike, te skrivaju mnoštvo nepravdi i nemira iz kojih, među ostalim, izrasta i potreba za otvaranjem rana kolonijalnih vremena, kao i za različitim oblicima ekstremizma.

Izdvojila sam neke od meni najdražih citata nastojeći vam pri tome ne otkriti baš sve!

Najtanja prevlaka sreće bila je na njemu poput svježe rose. Dok je klizio u nesvjesticu i iz nje, položaj planeta, glazba nebeskog svoda, jedan lepet prozračnih leptirovih krila u Središnjoj Africi, i cijela gomila drugih stvari zbog kojih se Sranja Događaju, odlučila je Archiju dati drugu šansu. Negdje, nekako, netko je odlučio da će ipak živjeti.

Archie nije previše vjerovao u sudbinu, no kada je dobro promislio, činilo se da se sudbina iznimno potrudila da mu život bude izabran poput božićnog poklona u firmi – preuranjen, i sasvim jednak onome što su dobili i drugi.

I tako bi bio zaključen čitav ovaj nemio događaj, cijeli ovaj jadan dan, da se nije dogodilo nešto što je Archija Jonesa promijenilo na sve načine na koje se jedan čovjek može promijeniti. Ne zato što se on oko toga nešto posebno trudio, nego jednostavnim, potpuno slučajnim, iznenadnim susretom jedne osobe s drugom. Nešto se dogodilo igrom slučaja. Taj se slučaj zvao Clara Bowden.

Možda tada i nije neshvatljivo, što je iduće jutro kad je Clara Bowden srela Archija Jonesa na dnu nekakvih stepenica, vidjela u njemu više od prilično niskog, pomalo bucmastog sredovječnog bijelca u loše skrojenom odijelu. Clara je vidjela Archija kroz sivo-zelene oči gubitka. Njezin je svijet upravo nestao, vjera po kojoj je živjela povukla se kao niska plima, a Archie je, prilično slučajno, postao glavni lik ove šale: posljednji čovjek na zemlji.

‘Nije uvijek mudro imati čiste bijele zube, je l’ tako? Par exemplum: kad sam ja bio u Kongu, jedini način na koji sam mogao prepoznati crnju bio je po bjelini njegovih zuba, ako znate što hoću reći. Strašna je to stvar. Mračno k’o u paklu, tako je bilo. I vidite, umirali su zbog toga, znate? Jadne beštije. Ili radije, ja sam preživio, znate, ako ćemo na to gledati iz drugog ugla.

Dva sina. Jedan nevidljiv i savršen, zamrznut u veseloj devetoj godini, nepokretan u okviru slike dok je televizor pod njim izbacivao sva sranja osamdesetih – irske bombe, engleske nemire, prekooceanske pat pozicije – i iznad tih se nereda dijete uzdiglo nedodirljivo i nezaprljano, uzdignuto do statusa uvijek nasmijanog Bude, nadahnuto ozbiljnom istočnom kontemplacijom, sposobno za sve, rođeni vođa, rođeni musliman, rođeni poglavica – ukratko, ništa drugo nego ukazanje, sablasna dagerotipija iz žive mašte njegova oca, sačuvana u slanoj otopini majčinskih suza. Ovaj je sin stajao tih, udaljen i bio je ‘po svoj prilici dobro’, kao jedna od straža na kolonijalnom otoku Njezinog Veličanstva, zarobljen u vječnom stanju izvorne nevinosti, vječni pretpubertet. Ovog sina Samad nije mogao vidjeti. A Samad je davno naučio obožavati ono što ne može vidjeti.

‘To ti samo pokazuje’, rekla je Alsana, otkrivajući svoj engleski jezik, ‘da možeš ići natrag i natrag i natrag i još uvijek je lakše naći odgovarajuću vrećicu za usisavač nego jednog čistog čovjeka, jednu čistu vjeru, na cijeloj zemaljskoj kugli. Je l’ ti misliš da je itko Englez? Stvarno Englez? To su bajke za malu djecu.’

Ovo je bilo stoljeće stranaca, smeđih, žutih, bijelih. Ovo je bilo stoljeće velikog imigracijskog eksperimenta. Jedino sada, ovako kasno u danu, možete doći na igralište i tamo zateći Isaaca Leunga kraj jezera s ribama, Danny Rahnana u nogometnom golu, Quany O’Rouke kako baca trice i Irie Jones kako pjevuši svoju melodiju. Djeca s imenom i prezimenom na direktnom putu u sudar. Imena koja su u sebi skrivala masovne egzoduse, pretrpane brodove i avione, hladne dolaske i medicinske preglede.

Što se Ahilej više trudi stići kornjaču, to jače kornjača izražava svoju prednost. Jednako tako, braća se utrkuju prema budućnosti samo kako bi otkrili da snažnije izražavaju svoju prošlost, to mjesto gdje su upravo bili. Jer ovo je još jedna stvar o useljenicima (imigrantima, izbjeglicama, putnicima): oni ne mogu pobjeći svojoj povijesti ništa bolje nego što vi možete pobjeći svojoj sjeni.

‘Moj najdraži Archibald,

Radujte se narodi …  ili tako barem ide pjesma, ali sa svog prozora ja vidim samo metež. Trenutno šest mačaka, željnih teritorija, ratuju u mom vrtu, nisu zadovoljne svojim jesenjim hobijem, zalijevanjem ograda urinom, zima je u njima probudila fanatičniju potrebu … spali smo na pandže i krzno na sve strane … od njihovog grebanja, cijelu noć ne mogu spavati! Ne mogu a da ne pomislim da je moj mačak, Gabriel, donio pravu odluku, sjedi na vrhu moje šupe, odrekao se svoje zemlje u zamjenu za miran život.’

Smith, Zadie. 2001. Bijeli zubi. V.B.Z. Zagreb.

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin