Moji poslovi, moji snovi

Bila sam obećavajuće dijete. Da, može se to tako reći. Rano sam naučila čitati, pisati, školu sam jedva dočekala, učila sam s radošću, išla na sve izvannastavne aktivnosti jer me sve zanimalo, imala sam neki svoj plan i program u kojemu me ništa nije moglo omesti, htjela sam samostalnost, nisam voljela da mi drugi previše pomažu, vjerovala sam da mogu sve, osjećala da me čeka nešto veliko i lijepo u budućnosti.

A onda je došao pubertet. I spržio me. Obukla crninu, pustila Black Sabbath, probušila uši sama deset puta, nos jednom i često u sobi plakala zbog okrutnog svijeta i nenaklonjenog svemira koji me smjestio na krivo mjesto u krivo vrijeme.

Moram priznati da se nisam baš najbolje snašla u svemu što su mi te godine donijele. Kako god, pubertet je najednom zastao, ja sam nastavila, no nešto je bilo izgubljeno, nešto je nedostajalo.

Zbunjena i ošamućena, razvodnjene volje i bez pretjerane zainteresiranosti za samu sebe, u godinama što su uslijedile odrađivala sam sve ono što je trebalo, u potpunosti se posvetila kojekakvim moranjima koja su me danas dovela tu gdje jesam. Osvojen je naslov profesorice hrvatskog jezika, odrađen je pripravnički, položen je stručni i netko bi možda pomislio da se sad mogu fino opustiti, okačiti prepariranu lisicu oko vrata i u miru lakirati svoje učene profesorske nokte u pauzama između slanja zamolbi i primanja odbijenica čekajući da netko umre, slomi nogu ili ostane trudan pa da me negdje neka zamjena možda dopadne.

Ali ne, ne želim to. Srećom, nedavno sam imala jedno višerazinsko (emotivno, duhovno, psihičko – kako god) puknuće koje me konačno probudilo iz mogu dugogodišnjeg polusna. Shvatila sam da nemam više ni volje ni vremena biti ono što nisam, raditi stvari koje ne volim niti biti s ljudima koji mi ne odgovaraju. Duga je to i ne baš jednostavna priča u kojoj su se, među ostalim, promijenila i moja očekivanja i stavovi vezani za posao.

Posao.

Uz taj se pojam kod nas vežu obično neki turobni, teški, viseći, opterećujući osjećaji. Posao je ili nešto što nemaš, a jako ti treba pa okolo ideš i plačeš ili nešto što imaš i jako te mrcvari jer ga ne voliš i težak je pa okolo ideš i plačeš. Posao je nešto što većina po defaultu doživljava kao mukotrpno odvlačenje od svake životne radosti, nešto čega se hvataš da bi preživio, a zapravo te guli i ubija.

Sustav učini svoje, ljudi se lako predaju ustaljenom scenariju i zaborave da može drugačije. Promjena zahtjeva puno truda pa mnogi odustanu. I silan trud odluče uložiti u posao koji ne vole, u ljude koje ne podnose, u priče koje ih se ne tiču. Čudno.

Prsti jedne ruke i više su mi nego dovoljni kad pokušavam nabrojiti poznanike zadovoljne svojim poslom. Ostali ili ga nemaju ili ga imaju i mrze. I svi oni govore o svojim neispunjenim snovima. Uspoređuju život o kakvom su sanjali sa životom kakvog su dobili. Istina, današnja je situacija komplicirana. No postoji li u povijesti vrijeme kada situacija nije bila komplicirana? Tu smo da nešto iz svega naučimo. Postoje stvari koje ne možemo mijenjati, no to ne opravdava naše nebavljenje stvarima koje možemo promijeniti.

Polazim od sebe. Shvatila sam da se nemam pravo žaliti na propale poslovne snove jer sve ono što sam u dubini duše oduvijek željela – nikad zapravo i nisam pokušala ostvariti. Uvijek je to nešto bilo suludo, uvijek ja nedovoljno sposobna, uvijek preopterećena time što će drugi reći. Iz nekog razloga snove, pa čak i u trenucima kad sa sjajem u očima o njima pričamo, odmah trpamo u kutiju nemogućeg i apstraktnog. Nečeg što zapravo nikada i ne bi trebalo biti dijelom stvarnog života i to samo zato jer je bazirano na osjećaju, sanjarenju, na nečem neopipljivom, zato jer ih nitko nije zakonom propisao, stavio na papir, lupio žig, samo zato što je to nešto što većina ne bi odabrala, nešto što se „vjerojatno ne isplati“.

I onda odlučimo nikada i ne pokušati.  Odlučimo oplakivati smrt nečega što nikad zapravo i nismo pokušali dovesti u život. Čudno kao i kukanje za dobitkom na lotu kojeg nikad nismo odigrali.  Iako, loto je čista sreća, snovi nisu – radiš li ustrajno na njima, rezultat neće izostati. Želiš trenirati dupine? Možeš. Godinu dana ozbiljnog rada na toj želji dovest će te do nezamislivo dobrih rezultata. Godinu dana. Možeš ih provesti žaleći se ili možeš napraviti potpuni zaokret. Nemoj samo odmah u startu fino zgaziti sve ono što ti dolazi prirodno i odlučiti se za prividno sigurniji put samo zato što njime ide i ostatak krda.

Ono moje ranije spomenuto puknuće pokazalo se pravim blagoslovom. Puno mi je vremena trebalo da razmaknem sve nepotrebne slojeve što su se godinama nagomilavali, da uklonim sva bespotrebna moranja iz glave i srca. Koliko sam puta priželjkivala da se pojavi neki Tyler Durden i natjera me da budem ono što želim biti. A onda sam si taj čarobni pištolj uz glavu konačno prislonila sama (nemoj pričat po selu da sam se htjela propucati, nego pogledaj Fight Club).

Kao da me neka bolja, snažnija, marljivija verzija mene konačno uzela za ruku i podsjetila na neke stvari. Od malo iskrenosti prema samoj sebi nepotrebne su se iluzije rasplinule, pogled se razbistrio, shvatila sam gdje sam i kamo želim ići. Odlučila sam dati sve od sebe i ne odustati onako lako kako sam inače odustajala.

Odlučila sam biti sretna, i u poslovnom i u općenitom smislu. Nakon mjesec dana rada već se vidio mali napredak, nakon tri mjeseca malo veći, danas lako radim stvari za koje sam se do negdje prije smatrala nesposobnom.

Stvari se jednostavno počnu događati jednom kad odredite cilj i odlučno krenete prema njemu, jednom kad shvatite da sami kreirate svoju realnost. Svoje sam snove i želje po prvi puta shvatila ozbiljno – ne kao nešto što ću zapisati u dnevnik, ukrasiti zvjezdicama i srcima pa za dva dana zaboraviti, već kao nešto na čemu ću svakodnevno raditi, nešto što će jednog dana biti bolji posao, bolji život.

Oni kronično razočarani poslovnom situacijom vjerojatno će reći da nije vrijeme za baljezganje o snovima, da je život težak i da će biti samo još gore. Ne vidim boljeg vremena od ovog za baljezganje o snovima jer umjesto da sjedim kod kuće prekrštenih ruku čekajući Godota koji prevozi poslove u struci, raskrčit ću onaj svoj korovom obrasli put i probati drugačije, nemam što izgubiti.

Umjesto da ulažem energiju u razočaranje i samosažaljenje, uložit ću je u učenje, borbu, neodustajanje. I napisati za sebe malo drugačiju priču. Vrijeme je idealno za odbacivanje starih beskorisnih obrazaca, za promjenu smjera, za odvažnost i hrabrost. Hrabrost. Toga nam kronično nedostaje. Što će reći roditelji, braća, sestre, prijatelji, hoće li me smatrati ludom, hoću li ih povrijediti? Sve što vrijedi ostaje, ostalo se suši i otpada. Tko treba shvatit će, tko voli razumjet će, ostali nisu važni. Koncentriraj se na prave stvari.

I nemojte odgađati, krenite već danas prema poslu koji volite, prema životu kakav želite. Neka je suludo, neka je samo vaše. Nema pravih prilika, idealnih situacija, potpune spremnosti – postoji sada. Sada možete sjesti, ne raditi ništa, nastaviti po starom i žaliti sami sebe ili možete napraviti nešto što nikada niste, neki mali korak, nespretan i nesavršen, pun nade i želje, pa sutra još jedan, prekosutra dva i za godinu dana živjeti jednim potpuno novim životom.

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati posebni sadržaji vezani za kreativne industrije, rad od kuće, pisanje, online obrazovanje i osobni razvoj!