Zašto je Jack morao umrijeti

Jedne ne tako davne subote na HRT-u je ponovno igrao Titanic izazvavši opću euforiju. Ispuštala sam suze na istim dijelovima kao i prije 15 godina. A mislila sam da Titanic prerasteš. Zeznula sam se. To je film koji ću moći gledati vječno. Da, dragi intelektualni snobe koji me sad osuđuješ – VJEČNO. Bez obzira na „I am the king of the world“ scenu.

Sutradan je naravno na mom Facebook profilu osvanula slika Rose i Jacka, onaj poljubac u vječnosti, dok im svi poginuli plješću u toj nekoj sretnijoj dimenziji. I dok se u pozadini vokalno razmahivala Celine Dion, a pod slikom se nizali gnjevni fanovski komentari kojima smo jasno i glasno osudili Roseinu bezobraštinu i sebičnost na onoj ogromnoj dasci koja bi bez problema poslužila i Jacku, ja sam po prvi put samoj sebi počela priznavati ono što zapravo već odavno znam – Jack je morao umrijeti. Da bi ideali preživjeli. Da bi priča o velikoj ljubavi mogla postojati i biti ispričana.

Jer ono što mi obično smatramo velikim ljubavima, a što nalazimo opjevano u knjigama i filmovima, rijetko trpi čari obične svakodnevice.

Da bi ljubav bila velika i inspirativna na način koji mi najviše volimo, mora biti ili u potpunosti nerealizirana, ili realizirana i prakticirana kroz neko kraće vremensko razdoblje, jedan bi od ljubavnika po mogućnosti trebao umrijeti ili biti prebačen na drugi kraj svijeta, na drugi planet i sl.

Nikako ne bi trebali provoditi dane i godine jedno uz drugo, spoznavati tko ima kakve psihičke probleme, kome kolike dlake i gdje sve mogu narasti, tko ima smrdljivije čarape i sl. Pod takvim bi se teretima te velike, inspirativne i nevjerojatne ljubavi možda mogle slomiti i potonuti poput Titanica jer sav luksuz, blještavilo i snaga novopronađene ljubavi ne čine istu otpornom na sve ledene sante što se mogu ispriječiti na putu.

Rose je preživjela. A Jack joj je svojim potonućem ostavio ne samo dovoljno prostora na dasci već i dovoljno prostora da oko njegove pojave izgradi prijeko potrebnu cjeloživotnu inspiraciju i motivaciju.

Da je kojim slučajem preživio, Rose vjerojatno ne bi tako intenzivno radila na svom oslobođenju, na svojoj promjeni – da Jack nije otišao u vrijeme kada je odlazak bio najefektniji, dok ideali još nisu bili ni blizu stadija hlapljenja. A u ideale se vjerovati mora ako se želi napredovati i pomicati vlastite granice. Jackovim potonućem Rose je dobila neograničene količine svježe Jack inspiracije koju si je po potrebi mogla ubrizgavati kad god se trebala popraviti.

Nisu ni sve ljubavi iste. Osobe u naše živote s razlogom dolaze, ali i s razlogom odlaze. I to treba prihvatiti. Iščitati poruku koju nam je svemir u njih upisao i pustiti.

I možda griješimo kad mislimo da nas mijenjaju ili spašavaju osobe. Mislim da nas spašava vlastiti odraz koji u njihovim očima gledamo. Tako je vjerujem i Rose puno više zavoljela sliku sebe u Jackovim očima i ideju oslobođenja koju je on predstavljao, nego Jacka samog. Film se ne bavi tim pitanjem, da ne bi bilo zabune, no bavim se ja kad eto iz dosade razmišljam o ljubavi, Titanicom potaknuta.

Ne pomogne nam osoba, već naš doživljaj osobe i doživljaj samih sebe dok smo s tom osobom – posebnim se mehanizmima na taj način spašavamo. I možda kad žudimo za srodnom dušom, žudimo za očima koje će nas vidjeti baš onakvima kakvima smo se oduvijek priželjkivali, koje će potvrditi da možemo biti ono što bismo voljeli biti.

Možda samo žudimo sami za sobom. Možda ne tražimo drugi dio, nešto davno izgubljeno, nekog drugog pojedinca, nego sami sebe u košmarima svojih unutrašnjosti, a drugi nam pri tome samo pomažu. Što ako se srodna duša za kojom čeznemo nalazi u nama?

A ona spomenuta doza Jacka kojom se Rose može popravljati vjerojatno je doza nje same u onoj najboljoj verziji – od svega zaštićena slika idealne Rose, razlog za napredovanje, razvijanje, neodustajanje, ideal prema kojemu se treba kretati.

No što je onda s ljubavima i brakovima koji traju cijeli život? Je li to moguće? Jesu li nužne uvijek neke mračne točke u pozadini takvih priča? Ne znam. Da znam, ne bih sad pisala ovaj post već bi se kao neko svjetlosno biće igrala u nekoj zabavnijoj dimenziji.

Vjerujem u ono što sam već napomenula – da postoje različite vrste ljubavi i da svaka traži svoje. Ne postoji univerzalni recept uspjeha niti smo ikad sigurni od razočaranja. Ali mislim da se isplati potruditi kada se pojavi netko tko će nastojati u svojim očima uvijek držati najbolji odraz tebe – bio to muškarac, žena, pas, mačka.

Umijeće ljubavi složeno je i zahtjevno, barem se meni tako iz ove perspektive čini. Pa vjerujem da je Jack, između ostaloga, morao umrijeti i zato jer ga je u filmu bilo puno lakše zamrznuti i potopiti već se upustiti u nikad do kraja jasne misterije ljubavi koja pokušava potrajati.

Održite ideale na životu, bježite od ljudi koji vas imaju potrebu činiti malima, ostajte s onima koji vas uvijek čine mrvicu jačima, većima, ljepšima, boljima. Makar u mislima.

🙂

A sad svi ruke u zrak!!

Možda će vas zanimati i ovi tekstovi:

• Moj Bog nema bradu
• O ispijanju kave
• Sama i sretna
• A bila je tako diskretna
• Čuvajmo bubrege
• Kome zavidiš i zašto
• “Što će ti to?” i “Zašto ti to radiš?”
• Kad neuspjeh postane prilika
• Spava li Slavonija i kako ju probuditi?
• O čemu su žene ženama pisale 1906. godine?

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!