Slonica koja je izgubila sreću (Ajahn Brahm)

Svidjele su mi se korice knjige. A i negdje sam prije toga pročitala da se radi o zbirci pričica za sretniji život koju je napisao neki budistički redovnik. Može, sve za sretniji život. Moram priznati da mi se u zadnje vrijeme baš čitaju knjige za samopomoć i da me uopće nije bilo briga za glasiće koji su iz nekog kutka mene doviklivali “ona tretira sreću kao artikl” dok sam prije par dana iz knjižnice izlazila s pet Luise L. Hay-ova. Uglavnom, Slonica koja je izgubila sreću. Okrenem zadnju stranicu – budistički redovnik bijelac? Prva pomisao – još jedan novaca žedan duhovnik. No dobro, predrasudna kakva jesam ponekad, prihvatim se čitanja. Malo mi je bilo iritantno to što je na samome početku prečesto rabio riječ sranje ne bi li nam se valjda tako uvukao pod kožu, pokazao da je i on od krvi i mesa, suvremen i simpatičan, što li… Ipak, dogovorila sam davno sa samom sobom kako ću svakoj knjizi dati 40 stranica fore da me osvoji pa je tako bilo i s ovom. Na kraju sam ju pročitala cijelu i mogu reći da se ne radi o spektaklu koji bi vam mogao drastično promijeniti život – dobra je tek toliko da održi čitateljevu pažnju do posljednje stranice. Čitala sam ju do kraja jer sam povremeno nailazila na pričice koje su zapinjale za neke meni aktualne promišljaje. Ali i zato što sam cijelo vrijeme očekivala nešto više. I prije no što vam pokažem tri pričice koje su mi nekako najviše ostale u sjećanju, evo konačnog zaključka o knjizi!

ŠTO SAM OČEKIVALA: Zbirku mudrih i drevnih budističkih pričica koje će mi olakšati put prosvjetljenja. Naivno, naivno.

ŠTO SAM DOBILA: Zbirku lako pamtljivih pričica modernog redovnika koji nekad pretjeruje s nastojanjem da bude simpatičan, ali je ipak uspio u sve ubaciti nekoliko zrnaca mudrosti (sličnih onima koje nalazimo u baka-pričama) pa ako vam treba lakog i pozitivnog štiva za ljeto od kojeg nećete tražiti pretjerane misaone stimulanse za radikalne životne preokrete – preporučam.

Priča o dva seljaka koji su uzgajali kokoši

Bila jednom dva uzgajivača kokoši. Prvi je ustajao ranom zorom, uzimao košaru i polazio u kokošinjac kako bi pokupio ono što su koke tijekom noći proizvele. Svakog bi jutra napunio košaru kokošjim govnima, a jaja bi ostavljao da istrunu na tlu. Zatim je košaru punu kokošjih govana donosio u kuću, gdje je svima jako smrdjelo. Seljakova obitelj bila je jako ljuta na njega.

Drugi uzgajivač kokoši također bi s košarom otišao u kokošinjac po ono što su koke proizvele. Ali on je napunio košaru jajima, a kokošja govna bi ostavio u kokošinjcu da istrunu. Ona bi se kasnije pretvorila u vrijedno gnojivo, ali to ipak nije nešto što treba unositi u kuću! Donijevši u kuću jaja, pripremio bi slastan objed za obitelj, a preostala bi jaja kasnije prodao na tržnici. Njegova je obitelj bila vrlo zadovoljna.

Značenje ove priče je sljedeće: kada skupljate ono što ste proizveli u prošlosti – što točno stavljate u košaru i donosite kući? Jeste li vi jedan od onih koji skupljaju sva neugodna iskustva koja su doživjeli tijekom dana (ili tijekom života) i donose ih kući: “Draga, danas me zaustavila policija jer sam prebrzo vozio!” “Dušo, šef je danas bio uistinu jako ljut na mene!” Ili ste netko tko ostavlja sva ta loša iskustva u prošlosti, gdje i pripadaju, i skuplja samo sretne trenutke?

Jeste li sakupljač govana ili sakupljač jaja?

Dobro? Loše? Tko zna?

Jednom davno, jedan je kralj loveći posjekao prst. Pozvao je liječnika koji ga je uvijek pratio u lovu i on mu je previo ranu.

“Hoće li sve biti u redu?” pitao je kralj.

“Dobro? Loše? Tko zna?” odgovorio je liječnik, a lov se nastavio.

Kada su se vratili u dvorac, rana se inficirala i kralj je ponovno pozvao liječnika. Liječnik je očistio ranu, oprezno nanio ljekovitu mast i zatim previo prst.

“Jeste li sigurni da će sve biti u redu?” upitao je kralj, sada već zabrinuto.

“Dobro? Loše? Tko zna?” liječnik mu je ponovno odgovorio. Kralj se zabrinuo.

Kraljeva zabrinutost pokazala se opravdanom jer se, nakon nekoliko dana, prst toliko zagnojio da ga je liječnik morao amputirati! Kralj je bio strašno bijesan na svoga nesposobnog liječnika te ga je osobno otpravio u tamnicu i bacio u ćeliju.

“Pa, dragi doktore, kako vam se sviđa biti u zatvoru?”

“Kralju moj, biti u zatvoru… Dobro? Loše? Tko zna?” odgovorio je liječnik slegnuvši ramenima.

“Vi ste ludi koliko ste i nesposobni!” ustvrdio je kralj i otišao.

Nekoliko tjedana kasnije, kada je rana zacijelila, kralj je ponovno otišao u lov. Dok je bio u potjeri za životinjom, odvojio se od ostatka skupine i izgubio se u šumi. Dok je lutao šumom, zarobili su ga urođenici. Bio je njihov sveti dan, a oni su pronašli žrtvu koju bi mogli prinijeti svom bogu šume! Vezali su kralja za veliko stablo, a svećenik je počeo pjevušiti nekakav napjev i plesati, dok su šumski ljudi oštrili žrtveni nož. Svećenik je uzeo oštricu i upravo kad je bio spreman prerezati kraljev vrat, povikao je: “Stanite! Ovaj čovjek ima samo devet prstiju. Nije dovoljno savršen da ga žrtvujemo našem bogu. Oslobodite ga.”

Nakon nekoliko dana, kralj je našao put do svog dvorca i odmah je otišao u tamnicu kako bi se zahvalio mudrom liječniku.

“Mislio sam da ste budala s onim svojim ‘dobro, loše, tko zna’ besmislicama. Sada znam da ste bili u pravu. Dobro da sam izgubio prst. To mi je spasilo život. Ali nije lijepo od mene što sam vas zatočio. Žao mi je.”

“Kako to mislite, kralju moj? Da me niste bacili u tamnicu, ja bih bio s vama u tom lovu, tako da bih i ja bio zarobljen. A ja imam sve prste!”

Jelovnik

Jedan profesor filozofije, erudit, pročitao je u lokalnim novinama da se u gradu otvara novi restoran s pet zvjezdica. Brzo je nazvao restoran da rezervira mjesto. Međutim, restoran je već bio toliko popularan da je dva mjeseca morao čekati na slobodno mjesto.

Osam tjedana kasnije, profesor se pojavio u restoranu s pet zvjezdica, u finom odijelu i besprijekorna izgleda. Glavni konobar zatražio je njegovu osobnu iskaznicu kako bi se uvjerio da je on doista rezervirao stol te večeri. Kada se ispostavilo da jest, odveo ga je do njegova stola.

Profesor je bio zadivljen uređenjem interijera i ekskluzivnošću restorana. Ugodno i lagano prigušeno svjetlo s nenametljivog lustera, koje je osvjetljavalo njegov stol, podsjećalo ga je na smirujuće svjetlo sumraka, tajanstveno, no ipak dovoljno da sve bude vidljivo. Konobar u elegantnom sakou, s bijelom mašnom, pružio mu je jelovnik.

Čak je i jelovnik odgovarao plišanoj, mekoj i bogatoj dekoraciji restorana s pet zvjezdica. Bio je izrađen od debelog, zlatnog pergamenta s grimiznim obrubom. Svih 108 jela, koja su bila ponuđena na jelovniku, bila su ispisana prekrasnom kaligrafijom, onakvom kakva se češće viđa u muzejima umjetnosti nego u restoranima.

Profesor je zadivljeno promatrao jelovnik, čitajući ga nekoliko puta. Tada je pojeo jelovnik. Nakon toga je platio svoj račun, zahvalio glavnom konobaru i otišao.

Nesretni profesor, bez obzira koliko je bio učen, nije znao razliku između jelovnika i hrane. Riječi su bile sve što je znao i sve što mu je bilo važno.

Ti si, moj čitatelju, sada završio sa svih 108 ponuđenih jela na meniju Slonica koja je izgubila sreću. Molim te, nemoj biti kao taj profesor filozofije koji “jede” samo riječi.

Ajahn Brahm. 2015. Slonica koja je izgubila sreću. Naklada Ljevak. Zagreb.

Možda će vam se svidjeti i ovi tekstovi:

• Koliko je daleko idući post?
• Zašto je Jack morao umrijeti?
• Snaga podvojene ličnosti
• Ženska samosabotaža
• Moji poslovi, moji snovi
• Internet ljudima
• Grize li te?
• Ono čega nemam – zahvalnost
• A bila je tako diskretna
• Kome zavidiš i zašto?
• Svi smo stvoreni od svjetla i sjena

Ako želite primati Naranča Newsletter, prijavite se putem kontakt forme i povremeno će vam mailom stizati pošiljke dobrih vijesti, savjeta, motivacije i inspiracije!

Teleportiraj se na početak!
Follow my blog with Bloglovin